Drugi svjetski rat i uspostavljanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

Nezavisna Država Hrvatska proglašena je 10. travnja 1941. godine, a u nju je uključena i Bosna i Hercegovina. Teritorij Nezavisne Države Hrvatske zakonskom je odredbom od 10. lipnja 1941. godine podijeljen na 22 upravne jedinice – velike župe, koje su se dijelile na kotare, a kotari na općine. Izdvajanjem dijelova teritorija Bosne i Hercegovine u velike župe, čija su središta bila u Hrvatskoj, nastojao se stvoriti jedinstveni državni teritorij Nezavisne Države Hrvatske. Došlo je do sukoba, revolta stanovništva i otpora fašističkoj okupaciji. Stoga je među stanovništvom sve veći ugled i mobilizirajuću snagu imao koncept antifašističke borbe Komunističke partije Jugoslavije, utemeljen na zajedničkoj borbi svih naroda Jugoslavije protiv fašističkih okupatora i brojnih domaćih kolaboracionističkih struktura.

Komunistička partija Jugoslavije istodobno je s antifašističkom borbom provodila i revolucionarnu promjenu vlasti. Okosnica u rušenju starog društvenog i političkog uređenja i izgradnji novoga sustava vlasti bili su narodnooslobodilački odbori i antifašistička vijeća narodnog oslobođenja. Osnivanje partizanskih tijela vlasti u Bosni i Hercegovini teklo je istodobno s jačanjem narodnooslobodilačkog pokreta od početka ustanka (srpnja 1941.), preko osnivanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) do oslobođenja zemlje i legaliziranja stvorene strukture vlasti. Usporedo s partizanskim zauzimanjem pojedinih teritorija, uspostavljana su lokalna tijela vlasti, kao začeci nove državne vlasti.

Teritorij Bosne i Hercegovine, sa stajališta ustroja narodnooslobodilačkog pokreta, bio je podijeljen na tri oblasti: Bosanska Krajina, Istočna Bosna i Hercegovina. Odluke o imenovanju prvih narodnih (pučkih) odbornika donosili su štabovi (stožeri) i partijske organizacije partizanskih odreda, što su građani na zborovima prihvaćali - nisu ih birali.

Mada su narodni odbori i prije osnivani, Fočanskim propisima pod nazivom Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora i objašnjenja i uputstva za rad narodnooslobodilačkih odbora u oslobođenim krajevima iz veljače 1942. godine propisana su temeljna načela organizacije i funkcioniranja narodnooslobodilačkih odbora, njihova izbornost, opoziv i druga pitanja. Nova partizanska vlast uspostavljala se imenovanjem vršitelja različitih dužnosti, a ne biranjem, izbor je provođen aklamacijom. Fočanski propisi donijeli su i osnove novog izbornog sustava koji je, osim neposrednog, uveo i delegatski način biranja viših tijela, te potvrdili biračko pravo ženama. Uvedeno je opće pravo glasa, a glasovanje je bilo javno. Regulirano je pitanje izbornih komisija, izbornih povjerenika i zborova birača. Na oslobođenim teritorijima funkcionirali su narodnoooslobodilački odbori u vrijeme kada su određeno područje kontrolirale partizanske jedinice, a kada bi ih okupirala neprijateljska vojska, njihov rad bi zamirao do sljedeće prilike.

Da bi struktura nove vlasti bila hijerarhijski uspostavljena nedostajala su zemaljska tijela vlasti. Brojni seoski, općinski, sreski, okružni i oblasni narodnooslobodilački odbori postali bi veliko opterećenje Vrhovnom štabu narodnooslobodilačkog pokreta koji je prvenstveno rukovodio vojnim operacijama. Stoga je bilo potrebno osnovati jedno središnje tijelo narodne vlasti koje će od Vrhovnog štaba preuzeti civilnu upravu nad oslobođenim teritorijima. Iz tih je razloga 26. studenoga 1942. godine u Bihaću bilo sazvano Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kao najvišeg političkog predstavničkog tijela narodnooslobodilačkog pokreta za Jugoslaviju. AVNOJ je izabrao svoj izvršni odbor, koji je, zajedno s Vrhovnim štabom, predstavljao državnu strukturu vlasti na razini Jugoslavije kao cjeline. Izvršni odbor donio je odluku o sazivanju zemaljskih antifašističkih vijeća, bez obzira što je rat bjesnio svom žestinom.

Prema konceptu koliko naroda toliko i federalnih jedinica, za vrijeme sazivanja ZAVNOBiH-a pojavila su se određena razmimoilaženja u vezi s formiranjem Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice. Pojedini partijski dužnosnici smatrali su da Bosna i Hercegovina ne može biti zasebna federalna jedinica s obzirom na višenacionalni sastav njezinoga stanovništva, odnosno da ju treba učiniti autonomnom pokrajinom Srbije ili Hrvatske ili je vezati za savezna tijela nove Jugoslavije. Ovome se suprotstavilo vodstvo Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu (PK KPJ za BiH), odnosno istaknuti revolucionari i komunisti Avdo Humo, Rodoljub Čolaković, Hasan Brkić i drugi, koji su kod Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja zahtijevali ravnopravan status za Bosnu i Hercegovinu u jugoslavenskoj federaciji, što im je i uspjelo, obrazlažući svoj zahtjev povijesnim načelom. Bilo je to ujedno i dopuštenje za sazivanje zemaljske konferencije za Bosnu i Hercegovinu. Partijskom je linijom Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu, a uz dopuštenje Centralnog komiteta KPJ, obavijestio oblasne i okružne narodne odbore da pošalju kandidatske liste za prvo zemaljsko narodno (pučko) predstavništvo. Bili su to sudionici AVNOJ-a s područja Bosne i Hercegovine, borci iz partizanskih jedinica, istaknuti vojni komandanti, politički komesari, zatim svi članovi oblasnih narodnih odbora i po pet istaknutih političkih, javnih i kulturnih radnika iz svakog okruga, svakako simpatizera partizanskog pokreta i nekompromitiranih prema neprijatelju. Socijalna struktura sudionika bila je šarolika, a nacionalni sastav bio je sukladan s nacionalnom strukturom narodnooslobodilačkog pokreta. Na temelju direktiva i uputa Komunističke partije, putem vojnih i partijskih organizacija i tijela narodne vlasti izabran je najveći broj izaslanika ZAVNOBiH-a. Pošto su i niža tijela vlasti birana prema istom principu, ovaj vid političkoga predstavljanja može se nazvati ratnim partizansko-partijskim parlamentarizmom. Iz nukleusa narodnih odbora daljnjim je širenjem uspostavljena hijerarhijska mreža narodnih odbora, koja je u predstavništvu na bosanskohercegovačkoj razini, u ZAVNOBiH-u, dobila najviše političko predstavničko tijelo.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, kao najvišeg političkog predstavničkog tijela Bosne i Hercegovine, održano je u Mrkonjić-Gradu 25. i 26. studenoga 1943. godine, na kojem su izabrana 173 vijećnika, 31 član Prezidija i pet članova Predsjedništva Prezidija ZAVNOBiH-a. U Predsjedništvo Prezidija izabrani su: dr. Vojislav Kecmanović, predsjednik, Avdo Humo, prvi dopredsjednik, Aleksandar Preka, drugi dopredsjednik, Đuro Pucar Stari, treći dopredsjednik, i Hasan Brkić, tajnik. U Rezoluciji ZAVNOBiH-a Bosna i Hercegovina proglašena je federalnom jedinicom ravnopravnih naroda. Izabrano je 58 vijećnika i 46 njihovih zamjenika za Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem su 29. studenoga 1943. godine predstavljali Bosnu i Hercegovinu u Jajcu, gdje je potvrđeno ustrojstvo nove države sa šest federalnih jedinica i pet naroda, među kojima nisu bili Muslimani. Mada su za vrijeme rata nazivi za najbrojnije narode u Bosni i Hercegovini – Muslimane, Srbe i Hrvate – ravnopravno korišteni u komuniciranju, proglasima i službenim dokumentima, Muslimanima nije priznato adekvatno mjesto u nacionalnom smislu. Prema odlukama s Drugog zasjedanja AVNOJ-a utvrđeni su temelji federativnog uređenja Demokratske Federativne Jugoslavije. Zemaljska antifašistička vijeća konstituirala su se u najviša zakonodavna i izvršna predstavnička tijela s pravom osnivanja narodnih vlada kao izvršnih tijela.

Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sanskom Mostu od 30. lipnja do 2. srpnja 1944. godine, kojemu je bilo nazočno 107 vijećnika, od 148 koliko ih je podnijelo punomoćja. Bili su nazočni članovi savezničkih vojnih misija iz Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, predstavnici ZAVNOH-a, dok predstavnici AVNOJ-a nisu mogli doći s Visa zbog ratnih djelovanja. Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH se konstituirao u najviše zakonodavno tijelo u Bosni i Hercegovini, odnosno u narodnu skupštinu kao nositelja narodnog suvereniteta. Na zasjedanju je 1. srpnja 1944.godine donesena Deklaracija o pravima građana u Bosni i Hercegovini, u kojoj između ostaloga stoji: U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene Bosne i Hercegovine, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Osim načela o ravnopravnosti naroda, valja istaknuti i odredbe Deklaracije o ljudskim pravima i slobodama koje su u suglasju i s današnjim europskim standardima. U Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima građana u Bosni i Hercegovini jamči se sloboda vjeroispovijesti, sloboda zbora, dogovora i udruživanja, sloboda tiska, osobna imovinska sigurnost građana, sloboda privatne inicijative u gospodarskom životu, te ravnopravnost žena i muškaraca, kao i to da nitko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka. Nažalost, odmah nakon oslobođenja dio proklamiranih načela kojima su zajamčena ljudska i građanska prava i slobode iznevjeren je.

S obzirom na ratne okolnosti, u ZAVNOBiH-u su bile sjedinjene zakonodavna i izvršna vlast, a svi njezini organi nazivani su narodnim, iz čega se izvodio zaključak da narod neposredno sudjeluje u vođenju svih državnih poslova – putem ovoga predstavničkog tijela. Predsjedništvo ZAVNOBiH-a obnašalo je svu vlast do formiranja vlade, pa je tako u sklopu njega osnivan potreban broj odjela za poslove državne uprave, zapravo bili su to začeci budućih ministarstava. Na sjednicima Predsjedništva od 6. srpnja 1944. do 7. veljače 1945. godine osnovani su odjeli za: narodno gospodarstvo, narodnu prosvjetu, narodno zdravlje i socijalnu skrb, narodnu obnovu, za pravosuđe, za prehranu, financije, unutarnje poslove. Uvedene su narodnooslobodilačke skupštine na razini sreza, a njihovi odbori bili su izvršna tijela vlasti. Regulirano je pravo glasa muškarcima i ženama s navršenih 18 godina života, a naznačene su kategorije stanovništva kojima je to pravo uskraćeno. Posebnim odlukama reguliran je poslovnik o radu ZAVNOBiH-a i svih nižih tijela vlasti. Da se nova vlast potpuno konstituirala, govori i usvajanje odluka o uspostavljanju Zemaljske komisije za ispitivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, te prikupljanju podataka o ratnoj šteti u koordinaciji s Državnom komisijom, formiranom pri Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), koji je imao funkciju jugoslavenske vlade. Prezidij ZAVNOBiH-a sastojao se od Predsjedništva, koje su činili predsjednik, tri dopredsjednika, tajnik i 22 člana.

Partija je smatrala da joj je potrebna široka osnovica za djelovanje, pa je odmah nakon Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a 3. srpnja 1944. godine u Zdeni, nadomak Sanskog Mosta, sazvala Prvu zemaljsku konferenciju narodnooslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine, na kojoj je formirana Narodnooslobodilačka fronta, kao najšira transmisija revolucionarne borbe u smjeni vlasti. U prisutnosti 150 izaslanika iz cijele Bosne i Hercegovine osiguran je legitimitet za stvaranje političke organizacije kojom je bio obuhvaćen najveći dio stanovništva. Putem narodnofrontovskih organizacija mogle su se širiti ideje, provoditi različite mjere i odluke, kontrolirati stanovništvo i poduzimati određene sankcije prema onima koji nisu prihvaćali novu vlast.

Planiranim zadacima dograđivan je upravni aparat ZAVNOBiH-a. Formiranim odjelima rukovodili su članovi Predsjedništva i na taj način obavljali poslove vlade Bosne i Hercegovine, koja se tada još nije mogla službeno formirati, no to je učinjeno ubrzo nakon oslobođenja zemlje.

Partizanski je pokret tijekom rata u Bosni i Hercegovini stvorio paralelnu vlast onoj oficijelnoj i uspio do oslobođenja zemlje pripremiti sigurne temelje za legaliziranje revolucionarne vlasti. Tako je Komunistička partija Jugoslavije od stranke u ilegalnosti postala vodećom u stvaranju jednostranačkoga sustava s potpunim nadzorom nad društvom. U obnovljenoj jugoslavenskoj državi na posve drukčijim osnovama, Bosna i Hercegovina našla je svoje mjesto kao jedna od šest federalnih jedinica, čiji je daljnji razvitak bio u izravnoj subordinaciji saveznih tijela u Beogradu.