Period Osmanske vladavine

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

Bosna i Hercegovina je i za vrijeme osmanske uprave povremeno imala neku vrstu kolektivnog zemaljskog organa, koji, istini za volju, nije imao zakonodavnih i drugih prerogativa koji pripadaju skupštini u modernom razumijevanju tog pojma, ali je imao svoje mjesto u hijerarhiji vlasti tog vremena.

Dok se naša zemlja nalazila pod vlašću Osmanskog carstva, bosanski kao i ostali namjesnici imali su svoj divan, koji je trebalo da bude neka vrsta savjetodav-nog organa. Prema imenu pokrajine, divan bosanskog valije nazivao se Bosanskim divanom. U njega su ulazili glavni službenici administracije, sudstva i finansija, a vremenom su počeli ulaziti i drugi dostojanstvenici i visoki oficiri.

Kada bi se zemlja našla u posebnim prilikama ili je trebalo donositi odluke o veoma važnim stvarima, bosanski valija bi na vijećanje u sjedište ejaleta, osim stalnih članova divana, pozivao i ugledne i uticajne ljude iz cijelog ejaleta. Ovi ugledni ljudi, nazivani ajanima, zajedno sa članovima divana raspravljali bi o tim posebno važnim stvarima.

Ovi skupovi su se u Bosni nazivali ajansko vijeće, a imali su tako veliku podršku i ugled u cijelom ejaletu da su se njegovog mišljenja morale držati bosanske valije. Najpoznatije ajansko vijeće održano je 1737. godine, kada je upravo ono prisililo predstavnike osmanske vlasti da se Bosna digne na noge kako bi se pružio otpor austrijskoj vojsci. Rezultat je bio pobjeda nad Austrijancima pod Banjom Lukom.

Također, ponekad bi domaći uglednici i bez dozvole i znanja osmanskih vlasti preuzimali sudbinu zemlje u svoje ruke i na savjetovanjima donosili sudbonosne odluke. Tako su, naprimjer, bosanski prvaci nezadovoljni odnosom sultana prema Bosni, počet-kom 1831. godine, održali savjetovanje u Tuzli i donijeli odluku o zajedničkoj akciji u borbi za prava kod odlučivanja u poslovima koji se tiču Bosne i za vođu pokreta izabrali Husein-kapetana Gradaščevića, najuglednijeg bosanskog kapetana.

Nakon što su Bošnjaci iste godine porazili carsku vojsku na Kosovu, u Sarajevu je sazvan sabor na kojem su uglednici, ulema, službenici i prvaci sela iz svih krajeva Bosne jednoglasno izabrali Husein-kapetana za valiju Bosne u rangu vezira. Ovim činom zvanično je proglašena autonomija Bosne, koja nije bila dugog vijeka, jer su centralne osmanske vlasti relativno brzo uspjele pobijediti bosansku vojsku i vratiti stanje na staro.

Reorganizacijom Bosanskog ejaleta i njegovog pretvaranja u vilajet 1865. godine i Ured-bom o organizaciji vilajetske uprave i za Bosanski vilajet predviđeno je obrazovanje Općeg vilajetskog vijeća (Medžlisi umumii vilájet) ili vilajetske skupštine. Prema pomenutoj uredbi, svaki sandžak delegirao je po četiri predstavnika, dvojicu muslimana i dvojicu nemuslimana. Bilo je predviđeno da se skupštine održavaju jednom godišnje i da maksimalno traju 40 dana. Mandat biranih predstavnika trajao je jednu godinu, a mogli su biti birani više puta.

Vilajetska skupština raspravljala je o pitanjima koja bi delegirali izabrani predstavnici, pod uslovom da je valija smatrao da skupština može o tim pitanjima raspravljati, ili o onim pitanjima koja bi joj valija podnio na razmatranje. Na skupštinskim zasjedanjima raspravljalo se o javnim radovima, izgradnji i održavanju saobraćajnica, javnih i vojnih objekata, osiguranju javnog reda, mira i sigurnog prometa, unapređenju privrede, zdravstva, prosvjete i kulture, o poreskim obavezama, razrezivanju i ubiranju poreza, te o nekim pitanjima iz oblasti zemljišnih posjeda.

Odluke koje bi donijela skupština i ono što je ona zaključila stupalo bi na snagu tek nakon potvrde Porte. Iako je u reformskom duhu formirana vilajetska skupština imala značajna ograničenja, od načina biranja predstavnika, vjerskog sastava skupštine koji je išao u korist muslimana, načina izbora pitanja za raspravu, zavisnosti od izvršne provincijske vlasti, do obaveze da centralna vlada potvrdi donesene zaključke, ona je predstavljala značajan napredak u učešću domaćih ljudi, posebno nemuslimana, u odlučivanju o važnim pita njima koja su se ticala Bosne i Hercegovine i predstavljala je nagovještaj formi ranja zrelijeg, kompetentnijeg i ovlaštenijeg političkog narodnog predstavnič kog tijela do kojeg će doći za vrijeme austrougarske uprave u našoj zemlji.