Političko predstavljanje BiH u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Kraljevini Jugoslaviji (1918.–1941.)

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske Monarhije, 1. prosinca 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), u koju je ušla i Bosna i Hercegovina. Za vrijeme procesa ujedinjenja u Zagrebu je 2. i 3. ožujka 1918. godine, na inicijativu Jugoslavenskoga kluba, donesena Rezolucija o ujedinjenju jugoslavenskih naroda koji su bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Ovome skupu bili su nazočni i predstavnici Bosne i Hercegovine. Tada je predloženo osnivanje Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), sa sjedištem u Zagrebu, u kojem bi bile predstavljene političke stranke i nacionalne organizacije južnoslavenskih naroda iz Austro-Ugarske Monarhije. Narodno vijeće SHS, kao vrhovno tijelo u novoj državi, osnovano je 5. i 6. listopada 1918. godine, sa zadaćom da obavlja potrebne pripreme za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda i stvaranje države na demokratskoj osnovi. Brojalo je 80 članova, od kojih je iz Bosne i Hercegovine bilo 18, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Središnji odbor činilo je 36 članova, od kojih šest iz Bosne i Hercegovine s dva zamjenika, bez muslimanskih predstavnika.

Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu, s Glavnim odborom od 25 članova i Predsjedništvom od 5 članova, osnovano je 20. listopada 1918. godine, sa zastupnicima iz sva tri naroda. Do 1. studenoga 1918. godine ustrojene su oružane snage i policija, te okružni, kotarski i seoski odbori, a Austro-Ugarska Monarhija je istoga dana predala vlast ovome vijeću činom odstupanja namjesnika Sarkotića s dužnosti. Prva Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu imenovana je 3. studenoga 1918. godine s 10 članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman. Predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola.

Vlada Narodnoga vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu radila je od 1. prosinca 1918. do 31. siječnja 1919. godine, kada je zamjenjuje Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 1. veljače 1919. godine, kao vrhovno upravno tijelo za sva administrativno-teritorijalna tijela u Bosni i Hercegovini. Organizacijske promjene u strukturi Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu bile su vrlo česte i usklađivane su prema Državnoj vladi. Činilo ju je osam povjerenstava, s predsjednikom Atanasijem Šolom na čelu. Zemaljsku vladu zamijenila je 11. srpnja 1921. godine Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina ušla je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca inauguracijskom adresom izaslanstva Narodnoga vijeća SHS predanom regentu Aleksandru, koju je u ime njegova visočanstva kralja Petra I. primio 1. prosinca 1918. godine u Beogradu. Mada je izaslanstvo od 28 članova, od kojih je sedam bilo iz Bosne i Hercegovine, imalo jasne upute koje su sadržavale uvjete i modalitete ujedinjenja na demokratskim osnovama, aktom od 1. prosinca izvršeno je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom u jednu državu pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). Predsjedništvo Narodnog vijeća SHS je 3. prosinca 1918. godine objavilo da je aktom ujedinjenja prestala funkcija Narodnoga vijeća kao suverenog predstavničkog tijela Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Prva zajednička vlada Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 20. prosinca 1918. godine, u koju su iz Bosne i Hercegovine ušli dr. Tugomir Alaupović, dr. Mehmed Spaho i dr. Uroš Krulj. Ovakvim činom ujedinjenja odstupilo se od ranije dogovorene procedure ujedinjenja dviju država, usuglašene na trojnim pregovorima u Ženevi od 6. do 9. studenoga 1918. godine, na kojima je srpsku vladu zastupao Nikola Pašić, Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba Anton Korošec, a Jugoslavenski odbor Ante Trumbić, što je bilo povodom stalnih kriza za vrijeme postojanja Kraljevine SHS/Jugoslavije. Tako, umjesto državnog ustroja na federalnom načelu, osnovana je centralistička monarhija s jakom unitarističkom vladom i jedinstvenim narodnim političkim predstavništvom. U takvim se okolnostima našla Bosna i Hercegovina u sastavu jugoslavenske države sa svojim povijesnim naslijeđem.

Aktom ujedinjenja i stvaranjem Središnje vlade u Beogradu započele su pripreme za održavanje izbora za prvu Ustavotvornu skupštinu (konstituantu) Kraljevine SHS, koja nije sazvana neposredno nakon proglašenja ujedinjenja zbog nepostojanja izbornoga zakona. Središnja vlada je dekretom od 24. veljače 1919. godine odredila da Privremena skupština ima 296 članova, s tim da u njoj budu zastupljene sve stranke i političke grupacije, razmjerno njihovome broju u svakoj pokrajini posebno. Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu izabralo je 42 člana iz stranaka zastupljenih u ovome Vijeću. Do kraja rujna 1920. godine Narodno je vijeće prestalo raditi i sva vlast u Bosni i Hercegovini prešla je na tijela Središnje vlade u Beogradu. Privremena skupština zakazala je izbore za 28. studenoga 1920. godine. Za 63 zastupnička mjesta, koliko ih je bilo određeno za Bosnu i Hercegovinu, mandate su osvojile: Jugoslavenska muslimanska stranka (24), Savez težaka (12), Narodna radikalna stranka (11), Hrvatska težačka stranka (7), Komunistička partija Jugoslavije (4), Hrvatska pučka stranka (3) i Demokratska stranka (2). Nakon objave izborne statistike upućeni su prosvjedi sa svih strana, nezadovoljstvo se pokazalo odmah na prvom sazivu Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS 12. prosinca 1920. godine. Od 419 izabranih zastupnika, verifikacijskome odboru punomoćja je predalo 342, dok zastupnici iz Hrvatske pučke seljačke stranke i Hrvatske stranke prava nisu ni došli na sjednicu, a nije bilo ni 10 zastupnika iz dijela zemlje pod talijanskom okupacijom, pa se već nagovještavalo zaoštravanje političkih odnosa. Ustavotvorna skupština je 29. lipnja 1921. postala Zakonodavnom prema članku 140. Vidovdanskog ustava, koji je usvojen 28. lipnja 1921. godine.

Uredbu o podjeli Kraljevine SHS na 33 oblasti vlada je donijela 1922. godine, a politička nagodba dr. Mehmeda Spahe, vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije, s radikalsko-demokratskom vladom u vezi s donošenjem Vidovdanskog ustava, omogućila je Bosni i Hercegovini da sačuva teritorijalnu cjelovitost u dotadašnjim granicama. Tako je prema novome Ustavu šest okruga, prema podjeli iz austrougarskoga razdoblja, preimenovano u šest oblasti: bihaćku, mostarsku, sarajevsku, travničku, tuzlansku i vrbasku. Novi izborni zakon donesen je 21. lipnja 1922. godine i uz određene je izmjene ostao do uvođenja šestojanuarske diktature. Vidovdanski ustav nije dao ženama pravo glasa. Za pasivno biračko pravo kandidat je morao imati 30 godina života. Pravo glasovanja nisu imali časnici i vojnici u aktivnoj službi, a pasivno pravo oduzeto je komunistima. Detaljna analiza izbornoga zakona upućuje da je bio u funkciji jačanja centralističke vlasti, što se posebno može vidjeti po načinu izbora u jednomandatnim izbornim okruzima.

Na skupštinskim izborima 18. ožujka 1923. i 8. veljače 1925., kao i na izvanrednim izborima za zastupnike Kraljevine SHS održanim 11. rujna 1927. godine, najveći broj mandata u Bosni i Hercegovini dobile su: Jugoslavenska muslimanska organizacija, Narodna radikalna stranka i Hrvatska republikanska seljačka stranka. Vjersko-nacionalna opredijeljenost birača izražena kroz izborne rezultate dovela je u Skupštini Kraljevine SHS do napetosti, nesporazuma i na kraju do atentata na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, što je bio povod kralju Aleksandru da uvede diktaturu 6. siječnja 1929. godine, ukine ustav, raspusti skupštinu i zabrani rad svim političkim strankama. Listopada 1929. godine kralj je donio Zakon o preimenovanju Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju i podjelu na upravna područja. Prekrajanjem unutarnjih granica formirano je devet banovina i Uprava grada Beograda, kao deseta upravna jedinica. Kao i druge jugoslavenske zemlje, i Bosna i Hercegovina je ovom podjelom izgubila svoju povijesnu jedinstvenu teritorijalnu cjelovitost, bila je razdijeljena između četiri banovine: Vrbaske, Zetske, Primorske i Drinske. Administrativna središta dviju banovina u Bosni i Hercegovini bila su: Sarajevo - Drinske i Banja Luka - Vrbaske banovine, a ostala dva izvan Bosne i Hercegovine: Primorske u Splitu i Zetske u Cetinju. To se značajno odrazilo i na nacionalnu strukturu stanovništva, jer su u Vrbaskoj i Drinskoj većinu stanovništva činili Srbi, u Zetskoj Srbi i Crnogorci, a u Primorskoj Hrvati, odnosno ovakvom podjelom Muslimani su ostali manjina u sve četiri banovine. Kralj Aleksandar centralizirao je upravu, nastojeći novom podjelom riješiti nacionalno pitanje nametanjem integralnog jugoslavenstva, po kojem u Jugoslaviji umjesto tri naroda postoji samo jedan jedinstveni jugoslavenski narod s tri plemena (srpsko, hrvatsko i slovensko). Nakon ukidanja svih demokratskih obilježja jugoslavenskog državnopolitičkog sustava, kralj je objavio Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi, te time preuzeo i zakonodavnu i izvršnu vlast.

Tek u ljeto 1931. godine nagoviješteno je vraćanje parlamentarnog sustava. Novi Ustav Kraljevine Jugoslavije (Oktroirani ustav) kralj Aleksandar donio je 3. rujna 1931. godine, s kojim se vratio parlamentarizam, ali ne i parlamenatarni sustav u demokratskom smislu riječi. Novim je Ustavom uvedena dvodomna skupština, s Narodnom skupštinom i Senatom, čime je kralj nastojao promijeniti oblik, ali ne i bit apsolutističkog režima. Prema Oktroiranom ustavu utemeljen je sustav izvanparlamentarne vlade, odnosno vlada nije proizišla iz parlamentarne većine i nije odgovarala Skupštini, već kralju koji je imenovao i razrješavao predsjednika Ministarskog savjeta i ministre. Kraljevim ukazom od 23. rujna 1931. godine zakazani su izbori za 8. studenoga 1931., a novoizabrana skupština trebala se sastati 7. prosinca iste godine u Beogradu. Za izbore je bila predviđena kandidatura za cijelu zemlju po ‘’zemaljskoj kandidatskoj listi’’ i nije bilo dopušteno isticati kandidaturu po manjim izbornim jedinicama. Promjena u novom Izbornom zakonu bila je ukidanje tajnosti glasovanja – uvedeno je javno glasovanje. Izborni zakon iz 1931. godine i njegovi prateći zakoni bili su u funkciji jačanja centralizma i integralnoga jugoslavenstva u nacionalnom smislu, kao i učvršćivanja kraljeve vlasti. O Bosni i Hercegovini u ovome kontekstu izbora nije moguće govoriti zbog načina administrativnog uređenja podijeljenog na banovine. Djelovanje Skupštine bilo je izravno pod utjecajem Dvora, u skladu sa šestojanuarskom diktaturom i Oktroiranim ustavom, a s ostvarenom nakanom razbijanja povijesnih i nacionalnih sredina. Kraljeva vlast nije popuštala ni izmjenama Izbornoga zakona od 24. ožujka 1933. godine, kojima je povećan broj zastupnika na 370, a suštinski nije promijenjena tendencija daljnjeg očuvanja centralizma.

Pokušaji prikrivanja apsolutističkog načina vladavine nisu urodili plodom jer su uslijedila brojna nezadovoljstva izražena punktacijama. Zahtjevi iz rezolucije Seljačko-demokratske koalicije, koju su činile Hrvatska seljačka stranka i Samostalna demokratska zajednica, od 7. studenoga 1932. godine, poznatiji kao Zagrebačke i Mačekove punktacije, o ukidanju srbijanske prevlasti u Kraljevini izazvalo je reakciju Demokratske stranke koja je u siječnju 1933. godine objavila Pismo prijateljima, poznato kao Davidovićeve punktacije, sa zahtjevom za preuređenje države tako što bi je činile četiri federalne jedinice, a Bosna i Hercegovina bila bi jedna od njih. O tom se pitanju očitovao i vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije dr. Mehmed Spaho, koji je putem Sarajevske punktacije osudio centralističko uređenje i zahtijevao poštivanje ravnopravnosti povijesno-političkih jedinica, među kojima i Bosne i Hercegovine kao ravnopravne članice.

Atentat na kralja Aleksandra 1934. godine u Marseillu, u Francuskoj, i imenovanje tročlanog Namjesništva s knezom Pavlom Karađorđevićem na čelu, potaknuli su izbore 5. svibnja 1935. godine s dva izborna bloka: Zemaljska lista s Bogoljubom Jeftićem i lista Udružene oporbe s Vlatkom Mačekom na čelu. U Udruženu oporbu uključile su se programski oporbene stranke: Seljačkodemokratska koalicija, Jugoslavenska muslimanska organizacija, Davidovićevo krilo Demokratske stranke i dijelom Zemljoradnička stranka. U osobi Vlatka Mačeka odmah je prepoznata nakana otvaranja hrvatskoga pitanja u Kraljevini. Izbore je dobila Lista Bogoljuba Jeftića sa 60,6% i 303 mandata, a Lista Udružene oporbe 37,4% glasova i 67 zastupničkih mandata. Slavljena je pobjeda vladine liste, ali bio je to i nastavak terora protiv neistomišljenika, u prvom redu komunista i federalista.

I nakon ovih izbora javili su se zahtjevi za autonomijom Bosne i Hercegovine. Osim spomenutih političkih stranaka, svoj stav je neizravno iskazala i Komunistička partija Jugoslavije koja je djelovala u ilegali. Potaknuta tim idejama, bosanskohercegovačka mladež, koja je studirala u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu, objavila je tri pisma: prosinca 1937., ožujka 1938. i 1. prosinca 1939. godine, u kojima su naglašavali posebnost Bosne i Hercegovine kao političke, gospodarske, kulturne i povijesne cjeline. Međutim, ti su zahtjevi ostali bez rezultata.

Namjesništvo s knezom Pavlom na čelu raspustilo je Skupštinu i raspisalo nove izbore za 11. prosinca 1938. godine, a bili su to i posljednji izbori za Narodnu skupštinu u Kraljevini Jugoslaviji. Izborni zakon već je unaprijed protežirao vladinu listu, a različitim makinacijama to je u cijelosti i ostvareno. Kraljevski namjesnik knez Pavle povjerio je vladu Dragiši Cvetkoviću početkom veljače 1939. godine, uz ovlasti za postizanje sporazuma s Vlatkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke. Nakon prosinačkih izbora nastali su neizvjesni dani zaoštrenih odnosa u Jugoslaviji, ali i na međunarodnoj političkoj sceni. Parlamentarna kriza nije se mogla prevladati, skupštinski je rad ugušen, a sva zakonodavna i izvršna vlast prešla je na kraljevsko namjesništvo, odnosno na kneza Pavla i vladu.

Pitanje državno-političkog uređenja Kraljevine Jugoslavije pokušalo se riješiti Sporazumom Cvetković-Maček, sklopljenim 26. kolovoza 1939. godine, odnosno srpsko-hrvatskim dogovorom kojim su se dijelovi Bosne i Hercegovine našli u novoformiranoj Banovini Hrvatskoj, kojoj su od bosanskohercegovačkoga teritorija pripale u Posavini općine i kotari Brčko, Gradačac, Bosanski Šamac, Bosanski Brod i Derventa, a u jugozapadnoj Bosni i u Hercegovini –Stolac, Čapljina, Ljubuški, Mostar, Konjic, Prozor, Fojnica, Travnik, Bugojno, Tomislavgrad i Livno. Preostali dio Bosne i Hercegovine prema Sporazumu trebao je ući u sastav projektirane zajednice Srpske zemlje. Međutim, Sporazumom nitko nije bio zadovoljan jer nije mogao dovesti do konsolidiranja političke situacije opterećene socijalnim i nacionalnim problemima. U spomenutoj situaciji Jugoslavenska muslimanska organizacija istakla je zahtjeve za formiranjem Bosne i Hercegovine u povijesnim granicama sa Sarajevom kao središtem. Nakon smrti dr. Mehmeda Spahe 1939. godine, stranku je preuzeo dr. Džafer Kulenović i predlagao osnivanje četvrte Bosanske banovine. Pokret za autonomiju osnovan je 30. prosinca 1939. godine, čiji se Izvršni odbor okružnicom obratio svim muslimanskim organizacijama i društvima na teritoriju Bosne i Hercegovine radi osnivanja mjesnih odbora s ciljem stvaranja autonomne Bosne i Hercegovine, što je prekinuo početak Drugog svjetskog rata.

Od uvođenja šestojanuarskog režima do ožujka 1941. godine ukupno je bilo 14 vlada u Kraljevini Jugoslaviji u kojima su sudjelovali i ministri iz Bosne i Hercegovine, koji su zastupali različita mišljenja, poglede i rješenja, ovisno o nacionalnom i političkom opredjeljenju stranaka kojima su pripadali. Istovjetno su se ponašali i zastupnici na zasjedanjima malobrojnih, neučinkovitih i konfliktnih skupštinskih zasjedanja.

Posljednja vlada Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka srušena je 27. ožujka 1941. godine. Nakon potpisivanja pristupnice Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu 25. ožujka 1941. godine i prosvjeda dva dana kasnije, 6. travnja uslijedio je napad Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, brzi slom kraljevske vojske, odlazak kralja i vlade u izbjeglištvo, fašistička okupacija i komadanje zemlje, što je značilo i kraj Kraljevine Jugoslavije.

Od uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije do njezina sloma u svim njezinim segmentima političko predstavljanje Bosne i Hercegovine pratili su stalni prekidi, politička nestabilnost i nesuglasja o temeljnim pitanjima koja su ostala neriješena od 1918. godine. Osim temeljnoga pitanja na liniji sukoba između centralizacije i federalizacije države, Bosna i Hercegovina morala je stalno brinuti o očuvanju teritorijalnog integriteta. Vodeće parlamentarne političke stranke iz Bosne i Hercegovine djelovale su na vjersko-nacionalnoj osnovi, uz to su srpske i hrvatske stranke imale svoje središnjice u Beogradu i Zagrebu te nisu mogle biti istinskim zastupnicima interesa bosanskohercegovačkoga stanovništva kao cjeline. Parlamentarizam u pokušajima, zabrana lijevo orijentiranih političkih stranaka, uvođenje diktature i nagomilani socijalni i nacionalni problemi uz početak Drugoga svjetskog rata i revolucionarno-oslobodilački rat stvorili su uvjete za promjenu državno-političkog ustrojstva i političkog predstavljanja.