28.2.2012
Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma dr. Denis Bećirović obratio se na Skupštini Zeničko - dobojskog kantona
"Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dr. Denis Bećirović obratio se danas poslanicima i gostima Skupštine Zeničko-dobojskog kantona u povodu obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tom prilikom on je, između ostalog, rekao:
"Kada govorimo o Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine nužno je obrazložiti pravo na samoodređenje (samoopredjeljenje) naroda, odnosno odgovoriti na pitanje: šta je „pravo na samoopredjeljenje naroda“ i kako se ostvaruje? Odgovor na njega nije jednostavno dati. Nije ga znao ni Slobodan Milošević kada ga je svojedobno (1991. godine) postavio Arbitražnoj komisiji Mirovne konferencije o Jugoslaviji Evropske zajednice (tzv „Badinterova komisija“). Njegovo pitanje tada je glasilo: „Ima li srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedan od konstitutivnih naroda Jugoslavije, pravo na samoopredjeljenje?“ Arbitražna komisija je dala svoj odgovor u formi „mišljenja“, koje je samo za trenutak „ušutilo“ sljedbenike Slobodana Miloševića. Da je znao kakav će odgovor dobiti Milošević ne bi ni postavio pitanje samoopredjeljenja Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Njegovim sljedbenicima teško je palo saznanje da je zaštita „prava na samoodređenje naroda“ strogo određena po međunarodnom pravu u pogledu ciljeva koji se tim pravom žele postići. Norme prava na samoodređenje uživa narod u onim državama koje se u skladu s tm pravom ponašaju. To podrazumjeva da vlast pripada narodu i da mora proizilaziti iz cjelokupnog naroda i pripadati čitavom narodu. Ili jednostavnije rečeno, narod u državi mora imati vladu koja ga u cijelosti predstavlja na čitavom teritorijalnom području države, bez obzira na razlike u vjeri, boji kože, rasi, jeziku, kulturi i drugim osobinama koje se ispoljavaju kroz elemente nacionalnog identiteta. Također, prema nalazu Badinterove komisije, verificiranom od Evropske zajednice, SFRJ je prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih država, što znači da se nijednoj novoformiranoj državi na području bivše SFRJ ne priznaje pravo na kontinuitet.
Održavanje referenduma za nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine usljedilo je nakon zahtjeva Arbitražne komisije Evropske zajednice da se provjeri volja stanovništva Bosne i Hercegovine za njenom samostalnošću i nezavisnošću. Samim tim odluka o referendumu nije upitna, jer je dolazila od međunarodnog arbitražnog tijela koje je postupalo u skladu sa ovlaštenjima iz Deklaracije o Jugoslaviji. Uz to, važno je naglasiti da je Arbitražna komisija bila prihvaćena od svih jugoslovenskih republika, kao i Predsjedništva SFRJ. Dakle, ta Komisija je, u skladu sa međunarodnim pravom, imala validno ovlaštenje da postupa kao nezavisan međunarodni pravosudni organ. Stoga su i njene odluke trajno svjedočanstvo o raspadu SFRJ i nastanku suverenih i nezavisnih država kao subjekata međunarodnog prava.
Prvog marta 1992. godine na "referendumsku kušnju" došli su svi dokumenti i odluke kojima je definiran status Bosne i Hercegovine kao suverene države počev od Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1974. godine, Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, Amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 1990. godine, zatim Memoranduma i Platforme Skupštine Republike Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 1991. godine, pa do izjava i obaveza iz decembra 1991. godine, odnosno odgovora na upit Komisije, Predsjedništva i Vlade Bosne i Hercegovine iz januara 1992. godine. Drugim riječima, referendum je trebalo da, kao što je to ranije učinjeno na istovjetan način u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, potvrdi stepen validnosti zahtjeva Bosne i Hercegovine za međunarodnim priznanjem suverenosti i nezavisnosti. Praktično, ovo je značilo da je referendum građana Bosne i Hercegovine, kao institucionalni oblik odlučivanja građana, predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine, bio uslov da bi Evropska zajednica i njene države - članice priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.
Pripreme za referendum, ni u organizacionom a još manje u političkom smislu, nisu bile pošteđene naglašene dramatike. Između mnogobrojnih faktora generiranja ove "dramatike" posebno su se izdvajala dva: otvoreno odbijanje nekih općina za učešće u provođenju referenduma i "livanjsko pitanje" za referendum. Ipak, drugog dana referenduma (1. marta 1992.) građani Bosne i Hercegovine demokratski su odlučili da žele da Bosna i Hercegovina postane nezavisna, suverena i cjelovita država. Zbog toga danas, s ponosom, obilježavamo 20 godina državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Prvi mart je, dakle, bio naša sudbina i neumjesno je, pa i nepošteno pitanje da li je išta moglo biti drugačije. Jer, mi ne bismo bili ono što smo danas da smo tada, u ime sumnjive sigurnosti, izabrali potčinjavanje. Dakle, postojao je samo jedan put i naša država je na današnji dan, prije 20 godina, krenula tim putem. Da nije bilo tog puta i opredjeljenja, Bosna i Hercegovina danas bi bila u sastavu Velike Srbije i vjerovatno bi imala status kakav danas u Srbiji imaju Kolubarski, Šumadijski ili Mačvanski okrug. Takvo poniženje i uništenje hiljadugodišnje državnosti Bosne i Hercegovine zaustavilo je Prvog marta 1992. godine 64 % građana naše države.", ističe se u saopćenju iz Kabineta zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dr. Denisa Bećirovića. (kraj)
PRESS
KONTAKT |
Sektor za odnose sa javnošću |