Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010. godine)

U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. godine kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na njegovom posljednjem Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Međutim, stvarnost je nadilazila vladajući sistem. Već 26. maja 1990. održana je Osnivačka skupština Stranke demokratske akcije (SDA); 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. godine Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija, Demokratski socijalistički savez Bosne i Hercegovine i Savez reformskih snaga. Ustavne pretpostavke za uvođenje višestranačkog političkog sistema u Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana LIX.-LXXX. na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. godine. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.

Spomenutim amandmanima Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine reorganizirana je u dva vijeća: Vijeće građana za koje se neposredno biralo 130 poslanika i Vijeće općina u koje svaka općina i gradska zajednica biraju po jednog poslanika. Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bila je ovlaštena da bira i razrješava člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine tajnim glasanjem, na prijedlog Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, uz prethodno neposredno izjašnjavanje građana. Međutim, u Bosni i Hercegovini taj izborni postupak bio je primijenjen ranije, 1989. godine, kada je na upražnjeno mjesto člana Predsjedništva SFRJ iz Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabran Bogić Bogićević. Amandmanskim postupkom uređeno je da sedmočlano Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine biraju građani neposredno, općim i tajnim glasanjem na četiri godine uz mogućnost za još jedan uzastopni mandat. Ustavnim zakonom za provođenje amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine određeno je da se do 15. septembra 1990. godine donesu brojni zakoni: o izboru odbornika i poslanika u skupštinu društveno-političkih zajednica, izboru i opozivu članova Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, izbornim jedinicama za izbor poslanika u vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, biračkim spiskovima, političkim organizacijama, javnom informiranju i Zakon o Radio-televiziji Sarajevo. Svim tim ustavnim rješenjima i pratećim propisima promovirana je etnička pripadnost kao osnova političkog predstavljanja, odnosno političkog legitimiteta.

Izbori od 18. novembra 1990. godine raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine istovremeno za članove Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i za Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.

Za izbor članova Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi ogromnog glasačkog lista), i to na kojima su bili: kandidati Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Za članove Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981. godine, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ sa 84% poslaničkih mandata u republičkom parlamentu, 75,5% odborničkih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% odborničkih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.

Na osnovu takvih izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.

Nakon izbora 1990. godine, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme disolucije Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, ratna djelovanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. godine iskusilo ratne strahote bilo je selo Ravno. Disoluciju Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. godine formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. godine usvojila i Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine (njeno ime je 12. augusta iste godine promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. godine proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

Osim na unutrašnjem političkom planu, krajem 1991. godine odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Hagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu) a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991., s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. godine apliciraju za nezavisan državni status. Vrlo brzo Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. godine donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. U skladu s tim, Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992. godine, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine. Od ukupnog broja glasača 3.253.847 na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana s pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za" suverenu Bosnu i Hercegovinu. Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.

Zemlje članice Evropske zajednice su 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije ujedinjenih naroda. Nažalost, u isto vrijeme oružani sukobi u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine prerasli su u pravi ratni požar, koji je prouzrokovao ogromne ljudske žrtve i patnje, kao i materijalna razaranja.

U početku ratnog perioda dok se Skupština nije mogla redovno sastajati, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je, u skladu sa ustavnim ovlaštenjima, imalo i zakonodavnu funkciju donoseći uredbe sa zakonskom snagom, koje je Skupština naknadno odobravala. Predsjedništvo je na sjednici, 8. aprila 1992. godine, donijelo odluku o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime države - Republika Bosna i Hercegovina. Skupština Republike Bosne i Hercegovine je u ratnom periodu, do potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma, održala 19 sjednica. U radu Skupštine Republike Bosne i Hercegovine učestvovalo je osam parlamentarnih stranaka i dva nezavisna poslanika. U ovom periodu predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine bio je Miro Lazović. Posljednja sjednica Skupštine održana je 27. augusta 1996. godine, prije izbora za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

Istovremeno, na područjima koja su se za vrijeme rata nalazila pod kontrolom organa vlasti Republike Srpske zakonodavnu vlast vršila je Narodna skupština Republike Srpske. Također, nakon što je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, 28. augusta 1993. godine, njeno Predsjedništvo zajedno s poslanicima hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike Bosne i Hercegovine donijelo je odluku o formiranju Predstavničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovo predstavničko tijelo prestalo je raditi nakon formiranja Federacije Bosne i Hercegovine i konstituiranja Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Narodna skupština Republike Srpske je, pak, nastavila postojati i nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini kao entitetsko predstavničko i zakonodavno tijelo.

Za vrijeme ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine održano je više međunarodnih konferencija i diplomatskih pokušaja zaustavljanja rata. Međutim, prvi relevantan međunarodni sporazum je Prvi okvirni sporazum o Federaciji Bosne i Hercegovine potpisan 18. marta 1994. godine, u Vašingtonu pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, poznat kao Vašingtonski sporazum. Ovim sporazumom "preoblikuje se unutrašnja struktura teritorije s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine". Sporazumom je predviđeno da teritorija koju su kontrolirali Armija Bosne i Hercego­vine i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) ima federalno uređenje s deset kantona, koji su kasnije formirali svoje skupštine i donijeli svoje ustave. Na osnovu ovog sporazuma, donesen je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, održanoj 30. marta 1994. godine. Ovaj ustav sadrži i odredbu prema kojoj će odluke o ustavnom statusu teritorije s većinskim srpskim stanovništvom biti donesene u toku pregovora o miru na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine prethodilo je donošenje Ustavnog zakona o dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je osiguran ustavni osnov da se izvrši unutrašnje preoblikovanje dijela Republike Bosne i Hercegovine.

Međutim, tek okončanjem mirovnih pregovora u Dejtonu (SAD) 21. novembra 1995. i potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. godine zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini. Potpisali su ga predsjednici tri države: Republike Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije (koju su činile današnje samostalne države Srbija i Crna Gora) i Republike Hrvatske, i to konačno i neopozivo. To znači da nije ostavljena mogućnost prihvatanja i ratifikacije zakonodavnih organa država potpisnica. Opći okvirni sporazum za mir ima 11 aneksa (vojni aspekti mirovnog sporazuma, sporazum o međuentitetskoj graničnoj liniji, izbori, Ustav Bosne i Hercegovine, arbitraža, ljudska prava, izbjeglice i raseljena lica, očuvanje nacionalnih spomenika, osnivanje javnih korporacija, civilni aspekt provođenja i međunarodne policijske snage). Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu, koja nastavlja svoje pravno postojanje u postojećim međunarodno priznatim granicama, s modificiranom unutrašnjom strukturom koju čine dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Bosna i Hercegovina je s novim ustavom i uređenjem ušla u period velikih izazova društvenog oporavka, obnove i institucionalne izgradnje.

– Dr Vera Katz