Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uvjetima političkog pluralizma (1990.–1995)

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

U razdoblju između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. godine kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na njegovom posljednjem Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruge i pokreti. U Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljna priprema novih političkih stranaka odvijala se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile rasprave o tome treba li uopće dopustiti stranke na nacionalnoj osnovi. Međutim, stvarnost je nadilazila vladajući sustav. Već 26. svibnja 1990. održana je Osnivačka skupština Stranke demokratske akcije (SDA); 12. srpnja 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. kolovoza 1990. godine Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija, Demokratski socijalistički savez Bosne i Hercegovine i Savez reformskih snaga. Ustavne pretpostavke za uvođenje višestranačkog političkog sustava u Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana LIX.-LXXX. na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u srpnju 1990. godine. Zajamčena je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također je utvrđeno da građani, na osnovi općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasovanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.

Spomenutim amandmanima Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine preustrojena je u dva vijeća: Vijeće građana za koje se neposredno biralo 130 zastupnika i Vijeće općina u koje svaka općina i gradska zajednica biraju po jednog zastupnika. Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bila je ovlaštena birati i razrješavati člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine tajnim glasovanjem, na prijedlog Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, uz prethodno neposredno izjašnjenje građana. Međutim, u Bosni i Hercegovini taj izborni postupak bio je primijenjen ranije, 1989. godine, kada je na upražnjeno mjesto člana Predsjedništva SFRJ iz Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabran Bogić Bogićević. Amandmanskim postupkom uređeno je da sedmočlano Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine biraju građani neposredno, općim i tajnim glasovanjem na četiri godine, uz mogućnost još jednog uzastopnog mandata. Ustavnim zakonom za provedbu amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine određeno je da se do 15. rujna 1990. godine donesu brojni zakoni: o izboru odbornika i zastupnika u skupštini društveno-političkih zajednica, o izboru i opozivu članova Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, o biračkim popisima, o političkim organizacijama, o javnom informiranju i Zakon o Radio-televiziji Sarajevo. Svim tim ustavnim rješenjima i pratećim propisima promicana je etnička pripadnost kao osnova političkog predstavljanja odnosno političkog legitimiteta.

Izbori od 18. studenoga 1990. godine raspisani su temeljem odluke predsjednika Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine istodobno za članove Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i za Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na razini općine, na temelju podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke popise bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke popise. Za izbor članova Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bile su formirane četiri kandidatske liste (tiskane kao dijelovi velikog glasačkog lista), i to na kojima su bili kandidati Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali, koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Za članove Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 zastupnika u dva doma Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981. godine, uz dopušteno odstupanje od +/- 15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZBiH s 84% zastupničkih mandata u republičkom parlamentu, 75,5% odborničkih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% odborničkih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.

Na temelju takvih izbornih rezultata stvorena je koalicija triju političkih stranaka s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.

Nakon izbora 1990. godine otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine. Bilo je to vrijeme disolucije Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaza iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini ratna djelovanja, koja su se već uvelike odvijala u Hrvatskoj, prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u rujnu 1991. godine iskusilo ratne strahote bilo je selo Ravno. Disoluciju Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, nadomak Sarajeva, 24. listopada 1991. godine osnovana je Skupština srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Ova je Skupština 9. siječnja 1992. godine usvojila i Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i Hercegovine (njezino ime je 12. kolovoza iste godine promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. studenoga 1991. godine proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

Osim na unutarnjem političkom planu, koncem 1991. godine odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Konferencije o Jugoslaviji, održane 5. studenoga 1991. godine u Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu) a ne secesiji (odcjepljenju) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona više nema pravni identitet. Europska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. prosinca 1991. s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. prosinca 1991. godine podnesu zahtjev za nezavisan državni status. Vrlo brzo je Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 20. prosinca 1991. godine donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da Odluka nije imala potporu srpskih članova Predsjedništva. Međutim, temeljem izvješća Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uvjetovano je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnim nadzorom. U skladu s tim je Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine na zajedničkoj sjednici obaju vijeća 25. siječnja 1992. godine donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova Odluka nije dobila potporu većeg broja predstavnika srpskoga naroda, koji su tada i napustili Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Od ukupnoga broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasovalo 64,31% građana s pravom glasa, a od toga je 99,44% glasovalo za suverenu Bosnu i Hercegovinu. Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao neovisne države.

Države članice Europske zajednice su 6. travnja 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države, priznale Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu i suverenu državu. Bosna i Hercegovina je 22. svibnja 1992. godine postala članicom Organizacije ujedinjenih naroda. Nažalost, u isto vrijeme oružani sukobi u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine prerasli su u pravi ratni požar, koji je prouzrokovao ogromne ljudske žrtve i patnje te materijalna razaranja.

Početkom ratnog razdoblja, dok se Skupština nije mogla redovito sastajati, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je u skladu s ustavnim ovlastima provodilo i zakonodavnu funkciju donoseći uredbe sa zakonskom snagom, koje je Skupština naknadno odobravala. Predsjedništvo je na sjednici od 8. travnja 1992. godine donijelo odluku o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime države Republika Bosna i Hercegovina. Skupština Republike Bosne i Hercegovine u ratnom je razdoblju, do potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma, održala 19 sjednica. U radu Skupštine Republike Bosne i Hercegovine sudjelovalo je osam parlamentarnih stranaka i dva neovisna zastupnika. U ovome razdoblju predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine bio je Miro Lazović. Posljednja sjednica Skupštine održana je 27. kolovoza 1996. godine prije izbora za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

Istodobno na područjima koja su se za vrijeme rata nalazila pod nadzorom tijela vlasti Republike Srpske zakonodavnu je vlast obnašala Narodna skupština Republike Srpske. Također, nakon što je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, 28. kolovoza 1993. godine njezino je Predsjedništvo zajedno sa zastupnicima hrvatskoga naroda u Vijeću općina Skupštine Republike Bosne i Hercegovine donijelo odluku o formiranju Zastupničkoga doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovo predstavničko tijelo prestalo je raditi nakon formiranja Federacije Bosne i Hercegovine i konstituiranja Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Narodna skupština Republike Srpske nastavila je postojati i nakon svršetka rata u Bosni i Hercegovini kao entitetsko predstavničko i zakonodavno tijelo.

Za vrijeme ratnih događanja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine održano je više međunarodnih konferencija i diplomatskih pokušaja zaustavljanja rata. Međutim, prvi relevantan međunarodni sporazum je Prvi okvirni sporazum o Federaciji Bosne i Hercegovine, potpisan 18. ožujka 1994. godine u Washingtonu pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država, poznat kao Washingtonski sporazum. Ovim sporazumom “se preoblikuje unutarnja struktura teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine”. Sporazumom je predviđeno da teritorij koji su kontrolirali Armija Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) ima federalno uređenje s 10 kantona. Temeljem toga sporazuma donesen je Ustav Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine, održanoj 30. ožujka 1994. godine. Ustav sadrži i odredbu prema kojoj će odluke o ustavnom statusu teritorija s većinskim srpskim stanovništvom biti donesene tijekom pregovora o miru na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine prethodilo je donošenje Ustavnog zakona o dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojim je osigurana ustavna osnova za unutarnje preoblikovanje dijela Republike Bosne i Hercegovine.

Međutim, tek okončanjem mirovnih pregovora u Daytonu (SAD) 21. studenoga 1995. i potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Parizu 14. prosinca 1995. godine zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini. Potpisali su ga predsjednici triju država: Republike Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije (koju su činile današnje samostalne države Srbija i Crna Gora) i Republike Hrvatske, i to konačno i neopozivo. To znači da nije ostavljena mogućnost prihvaćanja i ratifikacije zakonodavnih tijela država potpisnica. Opći okvirni sporazum za mir sadrži 11 aneksa (vojni aspekti mirovnog sporazuma, sporazum o međuentitetskoj graničnoj crti, izbori, Ustav Bosne i Hercegovine, arbitraža, ljudska prava, izbjeglice i raseljene osobe, očuvanje nacionalnih spomenika, osnivanje javnih korporacija, civilna provedba i međunarodne policijske snage). Daytonski je sporazum potvrdio Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu, koja nastavlja svoje pravno postojanje u postojećim međunarodno priznatim granicama, s modificiranom unutarnjom strukturom koju čine dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Bosna i Hercegovina je s novim ustavom i uređenjem ušla u razdoblje velikih izazova društvenog oporavka, obnove i institucionalne izgradnje.

– Dr Vera Katz