Delegacija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Sjevernoatlantskog saveza (NATO)

Parlamentarna skupština Sjevernoatlantskog saveza (PS NATO)
Parliamentary Assembly of the North Atlantic Treaty Organisation

Parlamentarna skupština NATO-a (eng. Parliamentary Assembly of the North Atlantic Treaty Organisation) je interparlamentarna organizacija osnovana 1955. godine koja okuplja parlamentarce iz 28 država članica i 14 država pridruženih članica NATO-a, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Zemlje članice PSNATO-a: Albanija, Belgija, Bugarska, Češka Republika, Danska, Estonija, Francuska, Grčka, Hrvatska, Island, Italija, Kanada, Latvija, Litvanija, Luksemburg, Mađarska, Holandija, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunija, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Slovenija, Španija, Turska i Velika Britanija.
Osim Bosne i Hercegovine, pridružene članice PSNATO-a su: Armenija, Austrija, Azerbejdžan, Crna Gora, Finska, Makedonija, Gruzija, Moldavija, Ruska Federacija, Srbija, Švedska, Švicarska i Ukrajina.

Radni jezici PSNATO-a su engleski i francuski, a njeni ciljevi mogu se definirati kao:

• podsticanje dijaloga među parlamentarcima o glavnim pitanjima sigurnosti,
• upoznavanje NATO-a i vlada članica NATO-a s mišljenjem parlamentaraca,
• osiguravanje veće transparentnosti politike NATO-a i većeg stepena kolektivne odgovornosti,
• jačanje transatlantskog odnosa,
• pružanje pomoći u razvoju parlamentarne demokratije integriranjem parlamentaraca iz zemalja koje nisu članice u rad Skupštine,
• pružanje direktne pomoći parlamentima koji aktivno traže članstvo u Skupštini,
• unapređenje saradnje sa zemljama Kavkaza i Mediterana,
• pružanje pomoći u razvoju parlamentarnih mehanizama za efikasnu demokratsku kontrolu oružanih snaga.

PSNATO održava dva plenarna zasjedanja godišnje - u proljeće i u jesen. 

Skupština ima Biro koji čine predsjednik, pet potpredsjednika i šef finansija i Stalni komitet koji čine po jedan član svake delegacije zemalja članica i predsjednik, pet potpredsjednika i šef finansija.

PSNATO ima pet komisija i osam potkomisija. Komisije pripremaju izvještaje i preporuke u vezi s NATO-om, koji se zatim razmatraju na plenarnoj sjednici. Preporuke se nakon usvajanja upućuju parlamentima i vladama država članica i pridruženih članica, NATO-u i drugim međunarodnim organizacijama. Sve komisije održavaju svoje sjednice tokom proljetnog i jesenjeg zasjedanja PSNATO-a. Komisija za odbranu i sigurnost, Komisija za ekonomiju i sigurnost i Komisija za politička pitanja također se sastaju svakog februara u Briselu s visokim zvaničnicima NATO-a i EU. U okviru komisija postoje potkomisije, koje se detaljnije bave posebnim pitanjima. Potkomisije se sastaju nekoliko puta godišnje i posjećuju različite zemlje kako bi se upoznale sa situacijom na terenu i o tome pripremile izvještaj svojim komisijama i PSNATO-u.

Komisije i potkomisije PSNATO-a su:
1. Komisija za civilnu dimenziju sigurnosti
          - Potkomisija za demokratsko upravljanje
2. Komisija za odbranu i sigurnost
          - Potkomisija za transatlantsku saradnju u oblasti odbrane i sigurnosti
          - Potkomisija za buduće sposobnosti u oblasti sigurnosti i odbrane
3. Komisija za ekonomiju i sigurnost
          - Potkomisija za ekonomsku saradnju Istoka i Zapada
          - Potkomisija za transatlantske ekonomske odnose
4. Komisija za politička pitanja
          - Potkomisija za transatlantske odnose
          - Potkomisija za partnerstva NATO-a
5. Komisija za nauku i tehnologiju
          - Potkomisija za pitanja širenja vojne tehnologije

PSNATO svake godine organizira tri Rose-Roth seminara i dva seminara Mediteranskog dijaloga, te program za parlamentarce u kojem učestvuju novi članovi parlamenta. Skupština, također, održava godišnji Parlamentarni transatlantski forum u Sjedinjenim Američkim Državama, na kojem članovi PSNATO-a s američkim stručnjacima razmatraju transatlantska gledišta o nizu pitanja u vezi s NATO-om.
Od 25. maja 2007. PSBiH u PSNATO-u ima status pridružene članice. U Delegaciji Parlamentarne skupštine BiH su tri člana.


ODNOSI NATO-a I BOSNE I HERCEGOVINE

Partnerstvo za mir - (PfP)
Članice NATO odlučne su da ostave vrata NATO-a otvorenima za partnere sa Zapadnog Balkana koji žele pristupiti Savezu, koji su spremni dijeliti vrijednosti Saveza i voljni su i sposobni preuzeti odgovornosti i obaveze koje donosi članstvo. Evroatlantske integracije – članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji – prepoznate su kao najbolji način za postizanje dugoročne, održive sigurnosti i stabilnosti u regionu. Ovakva politika „otvorenih vrata“ iskazuje se u činjenici da je svim zemljama u regionu ponuđena mogućnost ulaska u NATO-ov program Partnerstvo za mir (PfP) i da su one prihvatile tu ponudu.

Bosna i Hercegovina (BiH) je 2003. godine pokrenula intenzivan program reforme odbrane u partnerstvu s NATO-om, a od decembra 2006. godine je članica PfP-a. 

PfP je okvir za praktičnu bilateralnu saradnju između država partnera i NATO-a, skrojen prema pojedinačnim potrebama i realiziran zajednički na nivou i tempom koji odaberu sami partneri, s težištem na demokratskim, institucionalnim i odbrambenim reformama. Članice PfP-a raspravljaju i o pitanjima od uzajamnog interesa u okvirima Evroatlantskog partnerskog vijeća, u kojem sjede sve članice NATO-a i partnerske zemlje. Aktivnosti PfP-a zalaze u brojne oblasti, uključujući reformu odbrane, politiku i planiranje odbrane, civilno-vojne odnose, obrazovanje i obuku, vojnu saradnju i obuku, planiranje za slučaj vanredne situacije i katastrofe te saradnju u oblasti nauke i ekologije. 

BiH učestvuje u tri centralna programa PfP-a, a to su:

• Individualni partnerski program (IPP) - koji sadrži konkretne aktivnosti za realizaciju u dogovorenim oblastima saradnje između pojedine zemlje i NATO-a, izabrane s opširnog spiska ponuđenih aktivnosti na osnovu interesovanja i potreba date zemlje. IPP se realizira u kontinuiranom dvogodišnjem ciklusu i u oblastima koje sežu od aktivnosti u vezi s vojnom obukom do upravljanja krizama, održavanja mira, civilnog planiranja za slučaj vanrednih situacija, upravljanja zračnim saobraćajem i saradnje u oblasti naoružanja.
• Proces planiranja i revizije (PARP) - predstavlja planski instrument kojim se usmjerava i mjeri napredak u nastojanjima da se transformiraju sistem odbrane i vojske, ali i strukturalna osnova za određivanje onih snaga i sposobnosti koje bi se mogle staviti na raspolaganje Savezu za obuku i operacije predvođene NATO-om. Program se realizira u kontinuiranom godišnjem ciklusu, u sklopu kojeg se postavljaju ciljevi u konsultacijama s NATO-om, izrađuju i realiziraju planovi i vodi postupak procjene u saradnji s NATO-om.
• Individualni partnerski akcioni plan (IPAP) - proširuje koncept PARP-a na šire aspekte upravljanja, uključujući politička i sigurnosna pitanja, pitanja odbrane i vojske, javnog informiranja, nauke i ekologije, te zaštite i resursa. IPAP postavlja ciljeve i prioritete partnerske zemlje u oblastima reforme i saradnje, te usklađuje različite mehanizme koji su u upotrebi s tim prioritetima. Kao što je to slučaj s PARP-om, IPAP se realizira u kontinuiranom godišnjem ciklusu postavljanja ciljeva, izvođenja neophodnih planova i procjenjivanja napretka u postizanju ciljeva.

O aspiracijama ka članstvu i relevantnim reformama BiH i NATO potpisali su i Sigurnosni sporazum, kojim se definira razmjena povjerljivih podataka između naše zemlje i NATO-a, kao i Sporazum o statusu snaga, kojim se regulira boravak gostujućih snaga iz zemalja NATO-a i PfP-a u BiH, kao i prisustvo gostujućih snaga iz BiH u zemljama NATO-a i PfP-a. 

Intenzivirani dijalog

Osim navedenog, BiH je još od aprila 2008. aktivna i u sklopu Intenziviranog dijaloga s NATO-om, koji je NATO ponudio našoj zemlji na samitu u Bukureštu. 
Inače, Intenzivirani dijalog zasniva se s državom članicom Partnerstva za mir koja prednjači u ispunjavanju svojih obaveza na vojno-političkim pitanjima i upravljanju krizama. 
Mehanizam Intenziviranog dijaloga predstavlja međufazu do ulaska države članice Partnerstva za mir u Akcioni plan za članstvo (MAP). Kako sve članice PfP-a ne žele članstvo u Savezu, uspostavljanjem Intenziviranog dijaloga NATO uvodi razliku između članica PfP-a, odajući tim činom priznanje onima koji prednjače u ispunjavanju obaveza iz partnerskog Okvirnog dokumenta.

Akcioni plan za članstvo (MAP)

Sljedeći korak u odnosima BiH i NATO-a predstavlja Akcioni plan za članstvo (MAP). MAP je program savjetovanja, pomoći i praktične podrške, skrojen prema specifičnim potrebama zemalja koje teže članstvu u NATO. To je višefazni proces političkog dijaloga i vojnih reformi koje zemlje kojima je MAP odobren trebaju uskladiti s NATO-ovim standardima, s konačnim ciljem ulaska u NATO. Predsjedništvo BiH je u junu 2009. godine donijelo odluku o podnošenju aplikacije za učešće naše zemlje u MAP-u. 

Na Samitu NATO-a u Talinu, koji je održan 22. i 23. aprila 2010. godine, ministri vanjskih poslova država članica NATO-a saglasili su se da će primiti Bosnu i Hercegovinu u MAP, ali su njegovo provođenje vezali uz određene uslove. NATO je definirao da će prihvatiti prvi godišnji plan reformi BiH prema MAP-u tek kada Bosna i Hercegovina ispuni uslov knjiženja nepokretne perspektivne vojne imovine, koju bi koristilo Ministarstvo odbrane BiH.
U vezi s tim, Predsjedništvo BiH je 18. aprila 2012. godine donijelo Odluku o veličini, strukturi i lokacijama OSBiH, kojom su definirane 63 perspektivne vojne lokacije za potrebe Ministarstva odbrane BiH i Oružanih snaga BiH.
Postupak knjiženja ovih lokacija je u toku.

Inače, učešće u MAP-u ne prejudicira odluke Saveza u pogledu budućeg članstva. Zemlje u MAP-u podnose svoje godišnje državne programe (GDP) koji se tiču priprema za eventualno članstvo. Te pripreme obuhvataju političke, ekonomske, odbrambene, materijalne, sigurnosne i pravne aspekte. Proces MAP-a nudi i usredsređen sistem povratne sprege o napretku koji zemlja kandidat ostvari u svojim programima. Ovo podrazumijeva i političke i tehničke savjete, kao i godišnje sastanke između svih članica NATO-a i pojedinačnih zemalja kandidata na nivou Sjevernoatlantskog vijeća s ciljem ocjene ostvarenog napretka. Konsolidirani godišnji izvještaj o napretku u sklopu MAP-a predstavlja se ministrima odbrane i vanjskih poslova članica NATO-a na njihovim redovnim sastancima.

BiH će otpočeti svoj prvi GDP u MAP-u kada nepokretna vojna imovina, koja je potrebna državi u svrhu odbrane, bude uknjižena kao vlasništvo države BiH za potrebe Ministarstva odbrane BiH. Kada se ispuni ovaj uslov, BiH će moći proširiti svoja dalekosežna reformska nastojanja, jačajući tako svoje šanse za članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji kao potpuno funkcionalna demokratska država.


O NATO-u

Sjevernoatlantski savez poznatiji po skraćenici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation ili Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora), međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, koja je osnovana Sjevernoatlantskim ugovorom.

Potpisivanju ovog ugovora prethodio je tzv. Briselski sporazum kojem su u martu 1949. pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Holandija i Velika Britanija. Cilj ovog sporazuma bio je razvijanje zajedničkih sistema odbrane i jačanje međusobnih veza, kako bi se zajednički oduprijele ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. 
Znajući da njihovi privredni i vojni kapaciteti nisu dovoljni, ove su države odmah započele i pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom, s ciljem stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obavezama i sigurnosnim garancijama Evrope i Sjeverne Amerike. U vezi s tim, države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces.

Tako je ovih 12 država s obje strane Atlantskog okeana u aprilu 1949. godine u Vašingtonu potpisalo Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši Savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta, te spriječile širenja komunizma na ostali dio Evrope. Države potpisnice obavezale su se na međusobnu odbranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

Sjeveroatlantski ugovor je po svojoj prirodi međunarodni ugovor, koji priznaje i podržava pojedinačna prava zemalja potpisnica, kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. On obavezuje svaku državu članicu da učestvuje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane, te zahtijeva od svake od njih da ne prihvata nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom.

Ključna odredba u Sjevernoatlantskom ugovoru glasi: „Strane su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.”
S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, prepoznajući u njemu mogućnost odbrane i slobode, te očuvanja stabilnosti i napretka.Tako se NATO-u 1952. godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije, 1955., i Savezna Republika Njemačka, a 1982. i Španija. Sigurnost koju je garantirao NATO omogućila je ovim zemljama mir i stabilnost kojima se, kao osnovnim preduslovima, stvarao temelj evropske ekonomske saradnje i integracije.

Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje bivše članice nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Tako su članicama Saveza 1999.godine postale Češka, Mađarska i Poljska. Primjer prve tri postkomunističke članice potaknuo je i druge da se čvrsto opredijele za pristupanje Savezu. Tako 2004. godine Savezu pristupaju Bugarska, Rumunija, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litvanija i Latvija, a pozivnicu za članstvo na Samitu u Bukureštu 2008. godine dobile su Hrvatska i Albanija, koje su u NATO ušle već sljedeće, 2009. godine.

Političko središte NATO-a i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća je u Briselu (Belgija).

TIJELA NATO-a

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoja ovlaštenja (član 9. Ugovora). 
Sjednicama Vijeća predsjedava generalni sekretar NATO-a ili njegov zamjenik.

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a i često se zasnivaju na izvještajima i preporukama koje pripremaju komisije Vijeća. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili generalni sekretar NATO-a. Stalni predstavnici u Vijeću rade prema uputstvima svojih vlada.
Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obavezati državu koja u njenom donošenju nije učestvovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost prilikom donošenja svojih odluka.

Vijeće ima politička ovlaštenja i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji se od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput sedmično, a po potrebi i u kraćem roku. Vijeće se, također, sastaje i na višim nivoima, koji obuhvataju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova i ministre odbrane. Sastanak Vijeća na najvišem nivou, šefova država i vlada je samit NATO-a.

Samiti NATO-a su periodični sastanci zvaničnika NATO-a na najvišem nivou, na kojima šefovi država i vlada članica evaluiraju protekli rad i planiraju buduće usmjerenje NATO-a. Samiti nisu redovni sastanci koji imaju vremenski okvir, nego su pitanje trenutka i potrebe u okviru procesa donošenja odluka u okviru NATO-a. Oni se održavaju nakon odluke koju donese Sjevernoatlantsko vijeće na nivou stalnih predstavnika (ambasadora) ili ministara vanjskih poslova. 

Prvi sastanak šefova država i vlada održan je u Vašingtonu 1949., kada je potpisan Sjevernoatlantski sporazum, dok je naziv samit prvi put službeno upotrijebljen 1957. u Parizu, na prvom službenom samitu NATO-a. 
Ovi samiti do sada su korišteni za pozivanje novih članica u NATO, izgradnju partnerstva s državama partnerima NATO-a, te pokretanje novih inicijativa i politika Saveza.

Evroatlantsko partnersko vijeće (EAPC) je tijelo osnovano 1997. godine koje, osim 28 zemalja članica NATO-a, čine dodatne 22 države partneri, među kojima i Bosna i Hercegovina. EAPC u okviru multilateralnog foruma služi za redovni dijalog njegovih predstavnika i konsultacije o pitanjima političkih i sigurnosnih tema. Također služi i kao politički okvir za pojedinačne bilateralne odnose koji se razvijaju između NATO-a i zemalja koje učestvuju u Partnerstvu za mir.

Osim naše zemlje, članice EAPC-a su još i: Armenija, Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Finska, Makedonija, Gruzija, Irska, Kazahstan, Kirgistan, Malta, Moldavija, Crna Gora, Rusija, Srbija, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.

Sastanci EAPC-a održavaju se jednom mjesečno na nivou ambasadora, a jednom godišnje na nivou ministara vanjskih poslova i ministara odbrane. Većina zemalja partnera, među kojima i BiH, uspostavila je diplomatske misije pri sjedištu NATO-a u Briselu, što olakšava redovnu komunikaciju i omogućava brzo održavanje konsultacija kad god se za tim ukaže potreba.

Parlamentarna skupština NATO-a

Komitet za odbrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na nivou ministara odbrane najmanje dva puta godišnje. U radu Komiteta učestvuju sve države članice. Komitetom predsjedava generalni sekretar NATO-a. Komitet je glavno tijelo za donošenje odluka u vezi s pitanjima planiranja kolektivne odbrane i integrirane vojne strukture NATO-a, te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. 

Grupa za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group) sastoji se od ministara odbrane država članica koje učestvuju u radu Odbora za odbrambeno planiranje. U Grupi se raspravlja o posebnim političkim pitanjima koja se tiču nuklearnog naoružanja. Grupom predsjedava generalni sekretar NATO-a.