Grb Bosne i Hercegovine
MENI
  1. Početna
  2. Izaslanstvo Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Sjevernoatlantskog saveza (NATO)

Izaslanstvo Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Sjevernoatlantskog saveza (NATO)

PREDSJEDATELJ: Ljubić, Božo
ČLANOVI: Sarajlić, Asim
Živković, Milorad
KONTAKT

 

Nadležnosti

Parlamentarna skupština Sjevernoatlantskog saveza (PS NATO)
Parliamentary Assembly of the North Atlantic Treaty Organisation

Parlamentarna skupština NATO-a (eng. Parliamentary Assembly of the North Atlantic Treaty Organisation) je međuparlamentarna organizacija osnovana 1955. godine koja okuplja parlamentarce iz 28 država članica i 14 država pridruženih članica NATO-a, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Države članice Parlamentarne skupštine NATO-a: Albanija , Belgija, Bugarska, Češka Republika, Danska, Estonija, Francuska, Grčka, Hrvatska, Island, Italija, Kanada, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunjska, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Turska i Velika Britanija.
Osim Bosne i Hercegovine, pridružene članice Parlamentarne skupštine NATO-a su: Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Crna Gora, Finska, Makedonija, Gruzija, Moldavija, Ruska Federacija, Srbija, Švedska, Švicarska i Ukrajina.

Radni jezici u Parlamentarnoj skupštini NATO-a su engleski i francuski, a njezini ciljevi mogu se definirati kao:

  • poticati dijalog među parlamentarcima o glavnim pitanjima sigurnosti,
  • upoznavati NATO i vlade država članica NATO-a s mišljenjem parlamentaraca,
  • osiguravati veću transparentnost politike NATO-a i viši stupanj kolektivne odgovornosti,
  • jačati transatlantski odnos,
  • pružati pomoć u razvoju parlamentarne demokracije uključivanjem parlamentaraca iz zemalja koje nisu članice u rad Skupštine,
  • pružati izravnu pomoć parlamentima koji aktivno traže članstvo u Skupštini,
  • unaprijediti suradnju sa zemljama Kavkaza i Mediterana,
  • pružati pomoć u razvoju parlamentarnih mehanizama za učinkovit demokratski nadzor oružanih snaga.


Parlamentarna skupština NATO-a održava dva plenarna zasjedanja godišnje - u proljeće i u jesen.

Skupština ima Biro, koji čine predsjednik, pet potpredsjednika i rizničar, te Stalni odbor, koji čine po jedan član svakog izaslanstva država članica i predsjednik, pet potpredsjednika i rizničar.

Parlamentarna skupšrina NATO-a ima pet povjerenstava i osam potpovjerenstava. Povjerenstva pripremaju izvješća i preporuke u vezi s NATO-om, koja se potom razmatraju na plenarnoj sjednici. Preporuke se nakon usvajanja upućuju parlamentima i vladama država članica i pridruženih članica, NATO-u i drugim međunarodnim organizacijama. Sva povjerenstva održavaju sjednice za vrijeme proljetnog i jesenskog zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a. Povjerenstvo za obranu i sigurnost, Povjerenstvo za ekonomiju i sigurnost i Političko povjerenstvo također se sastaju svake veljače u Bruxellesu s visokim dužnosnicima NATO-a i EU. Unutar povjerenstava djeluju potpovjerenstva, koja se detaljnije bave posebnim pitanjima. Potpovjerenstva se sastaju nekoliko puta godišnje i posjećuju različite zemlje kako bi se upoznala sa situacijom na terenu i o tome pripremila izvješće za svoja povjerenstva i Parlamentarnu skupštinu NATO-a.

Povjerenstva i potpovjerenstva Parlamentarne skupštine NATO-a su:
1. Povjerenstvo za civilnu dimenziju sigurnosti
           - Potpovjerenstvo za demokratsko upravljanje
2. Povjerenstvo za obranu i sigurnost
           - Potpovjerenstvo za transatlantsku suradnju na području obrane i sigurnosti
           - Potpovjerenstvo za buduće sposobnosti na području sigurnosti i obrane
3. Povjerenstvo za ekonomiju i sigurnost
           - Potpovjerenstvo za ekonomsku suradnju Istoka i Zapada
           - Potpovjerenstvo za transatlantske ekonomske odnose
4. Povjerenstvo za politička pitanja
           - Potpovjerenstvo za transatlantske odnose
           - Potpovjerenstvo za NATO partnerstva
5. Povjerenstvo za znanost i tehnologiju
           - Potpovjerenstvo za pitanja širenja vojne tehnologije

Parlamentarna skupština NATO-a svake godine organizira tri Rose-Roth seminara i dva seminara Mediteranskog dijaloga, te program za parlamentarce u kojemu sudjeluju novi članovi parlamenta. Skupština također održava godišnji Parlamentarni transatlantski forum u Sjedinjenim Američkim Državama, na kojemu članovi Parlamentarne skupštine NATO-a s američkim stručnjacima razmatraju transatlantska gledišta o nizu pitanja vezanih uz NATO.
Od 25. svibnja 2007. PSBiH ima status pridružene članice u Parlamentarnoj skupštini NATO-a. U Izaslanstvu Parlamentarne skupštine BiH su tri člana.


ODNOSI NATO-A I BOSNE I HERCEGOVINE

Partnerstvo za mir - (PfP)
Članice NATO-a odlučne su ostaviti vrata NATO-a otvorenima za partnere sa Zapadnog Balkana koji žele pristupiti Savezu, koji su spremni dijeliti vrijednosti Saveza i voljni su i sposobni preuzeti odgovornosti i obveze koje donosi članstvo. Euroatlantske integracije – članstvo u NATO-u i Europskoj uniji – prepoznate su kao najbolji način za postizanje dugoročne, održive sigurnosti i stabilnosti u regiji. Ovakva politika „otvorenih vrata“ iskazuje se u činjenici da je svim zemljama u regiji ponuđena mogućnost ulaska u NATO-ov program Partnerstvo za mir (PfP) i da su one prihvatile tu ponudu.

Bosna i Hercegovina (BiH) je 2003. godine pokrenula intenzivan program reforme obrane u partnerstvu s NATO-om, a članica PfP-a je od prosinca 2006. godine

PfP je okvir za praktičnu bilateralnu suradnju između država-partnera i NATO-a, osmišljen prema pojedinačnim potrebama i realiziran zajednički na razini i tempom koji odaberu sami partneri, s težištem na demokratskim, institucionalnim i obrambenim reformama. Članice PfP-a raspravljaju i o pitanjima od uzajamnog interesa u okvirima Euroatlantskog partnerskog vijeća, u kojemu su sve članice NATO-a i partnerske zemlje. Aktivnosti PfP-a zalaze u brojna područja, uključujući reformu obrane, politiku i planiranje obrane, civilno-vojne odnose, obrazovanje i obuku, vojnu suradnju i obuku, planiranje za slučaj izvanredne situacije i katastrofe te suradnju na području znanosti i ekologije.

BiH sudjeluje u tri središnja programa PfP-a, a to su:

  • Individualni partnerski program (IPP) sadrži konkretne aktivnosti za realizaciju u dogovorenim područjima suradnje između pojedine zemlje i NATO-a, probrane s opširnog popia ponuđenih aktivnosti na osnovi interesa i potreba dane zemlje. IPP se realizira u kontinuiranom dvogodišnjem ciklusu i u područjima koja sežu od aktivnosti vezanih uz vojnu obuku do upravljanja krizama, održavanja mira, civilnog planiranja za slučaj izvanrednih situacija, upravljanja zračnim prometom i suradnje na području naoružanja.
  • Proces planiranja i revizije (PARP) jest planski instrument kojim se usmjerava i mjeri napredak u nastojanjima preoblikovanja sustava obrane i vojske, ali i strukturalna osnova za određivanje onih snaga i sposobnosti koje bi se mogle staviti na raspolaganje Savezu za obuku i operacije predvođene NATO-om. Program se realizira u kontinuiranom godišnjem ciklusu, unutar kojega se postavljaju ciljevi u konzultacijama s NATO-om, izrađuju i realiziraju planovi i vodi postupak procjene u suradnji s NATO-om.
  • Individualni partnerski akcijski plan (IPAP) - IPAP proširuje koncept PARP-a na šire aspekte upravljanja, uključujući politička i sigurnosna pitanja, pitanja obrane i vojske, javnog informiranja, znanosti i ekologije, te zaštite i resursa. IPAP postavlja ciljeve i prioritete partnerske zemlje u područjima reforme i suradnje, te usklađuje različite mehanizme koji se koriste s tim prioritetima. Kao što je to slučaj s PARP-om, IPAP se realizira u kontinuiranom godišnjem ciklusu postavljanja ciljeva, izvedbe potrebnih planova i procjene napretka u postizanju ciljeva.


O aspiracijama ka članstvu i mjerodavnim reformama, BiH i NATO potpisali su i Sigurnosni sporazum, kojim se definira razmjena povjerljivih podataka između naše zemlje i NATO-a, kao i Sporazum o statusu snaga, kojim se uređuje boravak gostujućih snaga iz zemalja NATO-a i PfP-a u BiH, kao i prisutnost gostujućih snaga iz BiH u zemljama NATO-a i PfP-a).


Intenzivirani dijalog

Osim navedenog, BiH je još od travnja 2008. aktivna i u sklopu intenziviranog dijaloga s NATO-om, koji je NATO ponudio našoj zemlji na sastanku na vrhu u Bukureštu.
Inače, intenzivirani dijalog temelji se s državom članicom Partnerstva za mir koja prednjači u ispunjavanju svojih obveza u pogledu vojno-političkih pitanja i upravljanja krizama.
Mehanizam intenziviranog dijaloga predstavlja međufazu do ulaska države članice Partnerstva za mir u Akcijski plan za članstvo (MAP). Kako sve članice PfP-a ne žele članstvo u Savezu, NATO uspostavom intenziviranog dijaloga uvodi razliku između članica PfP-a, odajući tim činom priznanje onima koje prednjače u ispunjavanju obveza iz partnerskog Okvirnog dokumenta.


Akcijski plan za članstvo (MAP)

Sljedeći korak u odnosima BiH i NATO-a je Akcijski plan za članstvo (MAP). MAP je program savjetovanja, pomoći i praktične podrške, osmišljen prema specifičnim potrebama zemalja koje teže članstvu u NATO-u. To je višefazni proces političkog dijaloga i vojnih reformi koje zemlje kojima je MAP odobren trebaju uskladiti s NATO-ovim standardima, s konačnim ciljem ulaska u NATO. Predsjedništvo BiH je u lipnju 2009. godine donijelo odluku za podnošenje zahtjeva za sudjelovanje naše zemlje u MAP-u.

Na Sastanku na vrhu NATO-a u Tallinnu, koji je održan 22. i 23. travnja 2010., ministri vanjskih poslova država članica NATO-a suglasili su se da će primiti Bosnu i Hercegovinu u MAP, ali su njegovu provedbu vezali uz određene uvjete. NATO je odredio da će prihvatiti prvi godišnji plan reformi BiH prema MAP-u tek kada Bosna i Hercegovina ispuni uvjet knjiženja nepokretne perspektivne vojne imovine, koju bi koristilo Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine.
U vezi s tim, Predsjedništvo BiH je 18. travnja 2012. donijelo Odluku o veličini, strukturi i lokacijama OSBiH, kojom su utvrđene 63 perspektivne vojne lokacije. za potrebe Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH.
U tijeku je postupak knjiženja ovih lokacija.

Inače, sudjelovanje u MAP-u ne prejudicira odluke Saveza u pogledu budućeg članstva. Zemlje u MAP-u podnose svoje godišnje državne programe (GDP) koji se tiču priprema za eventualno članstvo. Te pripreme obuhvaćaju političke, ekonomske, obrambene, materijalne, sigurnosne i pravne aspekte. Proces MAP-a nudi i usredotočen sustav povratne sprege o napretku koji zemlja kandidatkinja ostvari u svojim programima. To podrazumijeva i političke i tehničke savjete, kao i godišnje sastanke između svih članica NATO-a i pojedinačnih zemalja kandidatkinja na razini Sjeveroatlantskog vijeća u cilju ocjene ostvarenog napretka. Konsolidirano godišnje izvješće o napretku u sklopu MAP-a predstavlja se ministrima obrane i vanjskih poslova država članica NATO-a na njihovim redovitim sastancima.

BiH će započeti svoj prvi GDP u MAP-u kada nepokretna vojna imovina, koja je potrebna državi u svrhu obrane, bude uknjižena kao vlasništvo države BiH za potrebe Ministarstva obrane. Kada se ispuni ovaj uvjet, BiH će moći proširiti svoja dalekosežna reformska nastojanja, jačajući tako svoje šanse za članstvo u NATO-u i Europskoj uniji kao potpuno funkcionalna demokratska država.


O NATO-u

Sjevernoatlantski savez poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation ili Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora) jest međunarodna organizacija vojno-političke prirode, koja je osnovana Sjevernoatlantskim ugovorom.

Potpisivanju ovoga ugovora prethodio je tzv. Briselski sporazum, kojemu su u ožujku 1949. pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija. Cilj toga sporazuma bio je razvijati zajedničke sustave obrane i jačati međusobne veze, kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti.
Znajući da njihovi gospodarski i vojni kapaciteti nisu dostatni, ove su zemlje odmah započele i pregovore sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom s ciljem stvaranja novog vojnog saveza, utemeljenog na zajedničkim obvezama i sigurnosnim garancijama Europe i Sjeverne Amerike. U vezi s tim, države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces.

Tako su ovih 12 država s obje strane Atlantskog oceana u travnju 1949. godine u Washingtonu potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši Savez kako bi se suprotstavile prijetnjama iz komunističkog dijela svijeta, te spriječile širenja komunizma na ostali dio Europe. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju državu članicu. Tako je stvorena Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

Sjeveroatlantski ugovor po svojoj je prirodi međunarodni ugovor kojim se priznaju i podržavaju pojedinačna prava zemalja potpisnica, kao i njihove međunarodne obveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Njime se obvezuje svaka država članica na sudjelovanje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja se sustav zajedničke obrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća bilo kakve međunarodne obveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom.

Ključna odredba Sjevernoatlantskog ugovora glasi: „Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.”
S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, prepoznajući u njemu mogućnost obrane i slobode, te očuvanja stabilnosti i napretka.Tako se NATO-u 1952. godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije, 1955., i Savezna Republika Njemačka, a 1982. i Španjolska. Sigurnost koju je jamčio NATO omogućila je ovim zemljama mir i stabilnost kojima se, kao osnovnim preduvjetima, stvarao temelj europske ekonomske suradnje i integracije.

Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje bivše članice nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Tako su članicama Saveza 1999. godine postale Češka, Mađarska i Poljska. Primjer prve tri postkomunističke članice potaknuo je i druge da se čvrsto opredijele za pristupanje Savezu. Tako 2004. godine Savezu pristupaju Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija, a pozivnicu za članstvo na sastanku na vrhu u Bukureštu 2008. godine dobile su Hrvatska i Albanija, koje su u NATO ušle već sljedeće, 2009. godine.

Političko središte NATO-a i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća je u Bruxellesu (Belgija).


TIJELA NATO-a

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoje ovlasti (članak 9. Ugovora). Sjednicama Vijeća predsjeda glavni tajnik NATO-a ili njegov zamjenik.

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a i često se temelje na izvješćima i preporukama što ih pripremaju povjerenstva Vijeća. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili glavni tajnik NATO-a. Stalni predstavnici u Vijeću rade prema naputcima svojih vlada.
Odluke u Vijeću donose se jednoglasno, i to zajedničkim pristankom. Na taj način nemoguće je donijeti obvezujuću odluku za zemljuu koja nije sudjelovala u njezinom donošenju niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Čine ga stalni predstavnici svih država članica koji se sastaju najmanje jednom tjedno, a po potrebi i u kraćem roku. Vijeće se također sastaje i na višim razinama koje obuhvaćaju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova, ministre obrane. Sastanak Vijeća na najvišoj razini, šefova država i vlada, jest sastanak na vrhu NATO-a.

Sastanci na vrhu NATO-a su periodični sastanci čelnika NATO-a na najvišoj razini, na kojima čelnici država i vlada članica evaluiraju protekli rad i planiraju buduće usmjerenje NATO-a. Sastanci na vrhu nisu redoviti sastanci koji imaju vremenski okvir, nego su pitanje trenutka i potrebe u procesu donošenja odluka unutar NATO-a. Oni se održavaju nakon odluke koju donese Sjevernoatlantsko vijeće na razini stalnih predstavnika (veleposlanika) ili ministara vanjskih poslova.

Prvi sastanak šefova država i vlada održan je u Washingtonu 1949. kada je potpisan Sjevernoatlantski sporazum, dok je naziv sastanak na vrhu prvi puta službeno upotrijebljen 1957. u Parizu, na prvom službenom sastanku na vrhu NATO-a.

Sastanci na vrhu dosad su održavani radi pozivanja novih članica u NATO, izgradnje partnerstva s državama partnerima NATO-a, te pokretanje novih inicijativa i politika Saveza.

Euroatlantsko partnersko vijeće (EAPC) je tijelo osnovano 1997. godine, a uz 28 država članica NATO-a čine ga dodatne 22 države partneri, među kojima i Bosna i Hercegovina. EAPC u sklopu multilateralnog foruma služi za redovni dijalog njegovih predstavnika i konzultacije po pitanjima političkih i sigurnosnih tema. Također služi i kao politički okvir za pojedinačne bilateralne odnose koji se razvijaju između NATO-a i zemalja koje sudjeluju u Partnerstvu za mir.

Pored naše zemlje, članice EAPC-a su još i: Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Finska, Makedonija, Gruzija, Irska, Kazahstan, Kirgistan, Malta, Moldavija, Crna Gora, Rusija, Srbija, Švedska, Švicarska, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.

Sastanci EAPC-a održavaju se jednom mjesečno na razini veleposlanika, a jednom godišnje na razini ministara vanjskih poslova i ministara obrane. Većina zemalja partnera, među kojima i BiH, uspostavila je diplomatske misije u Sjedištu NATO-a u Bruxellesu, što olakšava redovitu komunikaciju i omogućava brzo obavljanje konzultacije kad god se za tim ukaže potreba.


Parlamentarna skupština NATO-a

Odbor za obrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee) čine stalni predstavnici, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dva puta godišnje. U radu Odbora sudjeluju sve države članice. Odborom predsjeda glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO-ove vojne strukture, te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a.

Skupina za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group) čine je ministri obrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje. Unutar Skupine raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Skupinom predsjeda glavni tajnik NATO-a.

Sjednice
Ostale aktivnosti