Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma PSBiH dr. Božo Ljubić se obratio učesnicima konferencije „Mir i pomirenje - korak naprijed“ koja se održava u Banjoj Luci


Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dr. Božo Ljubić, se u okviru panela „Liderstvo u 21. vijeku i procesi pomirenja i saradnje“ obratio učesnicima konferencije „Mir i pomirenje - korak naprijed“ koja se održava Banjoj Luci od 9. do 11. juna.

Tekst obraćanja dr. Ljubića prenosimo u cjelini:

„Dame i gospodo, uvažene kolege predsjednici Parlamenata, uvaženi vjerski dostojanstvenici, poštovani gosti sa sveučilišta,…
Koristim ovu priliku da Vas pozdravim u svoje ime i u ime svojih kolega Dr . Denisa Bećirovića i Dr Milorada Živkovića koji su me delegirali da danas ovdje nastupim i zaželjeti vam ugodan boravak u Bosni i Hercegovini.
Također želim izvijestiti uvaženi skup da ovdje iznosim svoja vlastita stajališta.
Dame i gospodo,
Pođimo od samog pojma. Pojmovi lider i liderstvo su toliko eksploatirani da su postali ispražnjeni od svog supstancijalnog sadržaja. Danas se olako i pogrešno svatko i svašta naziva liderom. Od osoba preko grupa do proizvoda.
Zapravo lider je samo osoba, a liderstvo proces preko kojeg dotična osoba utječe na druge osobe ili grupe da bi se ostvarili određeni ciljevi. To znači da je liderstvo glagol, a ne imenica, da se liderstvo manifestira isključivo u djelovanju.
Spustimo se sada iz teorije u praksu i surovu realnost Bosne i Hercegovine, Regije pa ako hoćete i Europe. Ako prihvatimo karakteristike iz literature (R- Stodgill) da su osobine koje krase jednog lidera: osim fizičkih, osobnost, nezavisnost, inteligencija, obrazovanje, kooperativnost, vizija, inicijativa, hrabrost, dosljednost i integritet.
Prepoznajemo li uopće danas nekoga kao istinskog lidera bilo da se radi o političkoj gospodarskoj ili duhovnoj sferi.
Govorili smo samo o osobinama, a gdje je djelovanje, a gdje su djela?
Pretpostavljam da je organizator dajući naslov panelu i pozivajući nas čelnike parlamenata, prvenstveno mislio na političke lidere. Bojim se da je danas u 21. stoljeću odlučivanje izmješteno iz političke, kako zakonodavne tako i izvršne sfere , posebice izvan predstavničke zakonodavne, i locirano u sfere ekonomskih centara moći, u sferu multinacionalnih kompanija, još konkretnije u financijsku sferu.
To dovodi do toga da građani svoje političke predstavnike u parlamentima, pa čak niti svoje državne čelnike ne percipiraju više kao one koji odlučuju o nečemu bitnom.
Ako je tome tako, onda nije niti bitno tko će biti politički predstavnik.
Ako pak nije bitno tko će biti, onda može biti svatko.
Pa onda nije čudno da svako malo otkrivamo afere; korupcijske, seksualne i svake druge, čiji su akteri najviši politički dužnosnici. Nije to samo bolest tranzicijskih zemalja i nezrelih demokracija već toga vidimo od Washingtona, preko Londona i Berlina sve do Bruxellesa…
Onda se pitamo, otkuda percepcija da je politika postala stjecište karijerista bez kvaliteta ili utočište svakojakih hulja?
Koliko mi izabrani dužnosnici svojim ponašanjem doprinosimo takvoj percepciji?
Političari oportunisti, makijavelisti, samozvane mesije, pohlepni elitisti, manekeni demokracije, produkti PR agencija i eksponenti interesnih skupina i financijskih centara moći sve češće bivaju izabrani predstavnici.
Što nam je činiti kolege predsjednici Parlamenata?
Ako je lider osoba, a jest, onda treba početi od osobe.
Znanje, hrabrost i moralni integritet to je ono na čemu treba graditi političko i ne samo političko liderstvo u suvremenom svijetu, kao preduvjet i za etičniju politiku.
Istina, politika se uvijek odvija između tvrde realnosti i etike bez mogućnosti da jedna nadvlada. Idealno bi bilo da koegzistiraju. Idealizam i politički pragmatizam se ne moraju isključivati.
S jedne strane tako imamo idealizirajuću (utopijsku) politiku morala, etike, vrednota, evanđelja ili „kemijski čisti princip“ (V. Havel) koja u srazu s grubom realnošću političkog oportunizma redovito gubi.
No, ne može se ni amoralnom politikom, ekonomskim cinizmom i sebičnim interesima voditi politika, bez zadnjega horizonta koji je moralna ljestvica vrednota, koji uspostavlja (kantovski kazano), neku maksimu, neki etos, neku obligaciju koja će vrijediti za sve ljude, za čitavo čovječanstvo.
Gdje je rješenje? Što bi trebali raditi lideri 21 stoljeća?
Zajednička odgovornost svih, a posebice ljudi iz politike humanistčke i duhovne sfere, je promovirati politiku kao časno zanimanje i poticati ljude od znanja, hrabrosti i moralnog integriteta da se uključuju u politiku pa će se ona sama promovirati kao časno zanimanje.
Odakle početi?
Od sebe!
1. izlazak iz straha za sebe, iz sebičnosti…
2. izgradnja (jačanje) socijalne države i solidarnosti na nacionalnoj i globalnoj razini
3. novi svjetski poredak (kultura solidarnosti), a ne novi imperijalizam (ekonomsko-politički).
4. poštovanje i zaštita individualnih ali i kolektivnih prava bilo da se radi o socijalnim, religijskim, etničkim zajednicama bilo o državama
5. Pragmatizam? Da! Politički oportunizam? Ne! Kompromis da, ali bez kompromisa oko načela.
Da se sada fokusiram na Bosnu i Hercegovinu i na naše okruženje. Govoreći o regiji Zapadnog Balkana Churchill je navodno jednom rekao: „Oni proizvode više povijesti nego što mogu konzumirati“. Efektno rečeno, ali bojim se da nije sasvim točno. Prije bi bilo da smo mi prisiljeni konzumirati i ono što proizvode svjetske i regionalne sile u sklopu svojih hegemonističkih projekata. Pa se nažalost nerijetko dešava da smo sirovina, a ne proizvođač u sklopu istih projekata.
Dame i gospodo, kolege predsjednici parlamenata iz regije,
Iza nas je krvavi rat koji u različitim oblicima i razmjerima nije poštedio niti jednu od naših zemalja.
Zapravo svi smo na neki način žrtve.
Nije na nama ovdje danas da važemo odgovornost.
Ako hoćemo biti na tragu naziva ove konferencije „Korak naprijed“
Ako hoćemo učiniti makar mali korak k pomirenju i suradnji onda moramo moći govoriti otvoreno o problemima pa i o frustracijama.
Ne koristi, da probleme metemo pod tepih.
Ja nisam osoba koja će danas govoriti na način da se svima dopadnem posebice našim prijateljima iz inozemstva, kojima su ovi problemi, slični našima, desetljećima ili čak stoljećima daleko (američki građanski rat, drugi svjetski rat…), a onda otići u svoju bazu ili instituciju i nastaviti optuživati sve od međunarodne zajednice do svojih partnera iz drugih naroda.
Prva stvar na putu do pomirenja i suradnje je pravda, pravda za žrtve, pravda i pravednost za žive kako za osobe tako i za narode.
Ja istinski smatram da stabilne Europe nema bez stabilnog Balkana niti stabilnog Balkana bez stabilne Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina strukturirana po Ustavu iz Daytona nije postala a bojim se da, bez korjenite ustavne reforme, ne može ni postati samoodrživa i stabilna država.
Zašto je tome tako?
Već 18 godina slušamo mantre tipa: nedostatak političke volje, nesposobnost i nespremnost domaćih političara da rješavaju probleme građana itd. itd.
Ima u tome istine, ali to nije suština problema.
Suština problema je da ovdje još uvijek nema konsenzusa niti o ideji niti viziji buduće Bosne i Hercegovine. Svaki drugi zakon koji se nađe na dnevnom redu Parlamenta otvara fundamentalna pitanja odnosa između naroda i entiteta koja nisu riješena od Kutiljerovog plana prije rata, koja nije riješio niti Dayton niti nakon Daytona. Kako onda možemo očekivati izgradnju funkcionalnih institucija koje će biti sposobne ispuniti potrebe građana ili zahtjeve na europskom putu.
Zašto nema tog nužnog konsenzusa?
Zato, dame i gospodo, što je ovo uređenje duboko nepravedno, ne samo prema svojim građanima već i čitavim narodima.
Bez pravde za žrtve i bez pravednog političkog rješenja za narode i države nema trajnog pomirenja, povjerenja i suradnje.
Kao politički predstavnik Hrvata u Bosni Hercegovini, moram reći da u mom narodu postoji duboka frustracija ustavnim položajem, što za posljedicu ima stalno iseljavanje što, ako se ne zaustavi može imati dalekosežne negativne posljedice za stabilnost i Bosne i Hercegovine i čitave regije.
Kad analiziramo, ustavna rješenja iz Daytona, nametnute revizije Ustava nakon Daytona, posebno Ustava Federacije BiH, prijedloge u kontekstu provedbe presude vezano za slučaj Sejdić i Finci kao i prvostupanjsku presudu Suda u Haagu političkim i vojnim dužnosnicima Hrvata iz BiH, nameće se utisak da je Hrvatima iz Bosne i Hercegovine namijenjena uloga „kolateralne štete“ u procesu preslagivanja balkanskog povijesnog nereda. Kako ocijeniti činjenicu da se političkim predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine izriču dugogodišnje zatvorske kazne za navodni udruženi zločinački pothvat, citiram „za pokušaj stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini“, a istovremeno u Bosni i Hercegovini postoji Republika Srpska, srpski entitet u čijem sjedištu danas razgovaramo i FB i H koja sve više postaje bošnjački entitet. Da se razumijemo, ne govorim ja ovdje o ukidanju bilo kojeg entiteta ali ako je entitetsko uređenje najbolja opcija za Bosnu i Hercegovinu onda je uredimo na simetričan način u odnosu na njena tri naroda, a ako nije onda idemo tražiti bolje rješenje.
Dame i gospodo,
Molim vas da govorimo otvoreno , da razgovaramo, da sva stajališta iza kojega stoji izborni legitimitet naših građana, naroda i država tretiramo kao legitimna pitanja za dijalog bez obzira koliko se s njima ne slagali. Da sve to radimo poštujući demokratske standarde i procedure, teritorijalni integritet i suverenitet naših država te individualna prava naših građana i kolektivna prava naših naroda i manjina. Živjeli!“ (kraj)