Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u razdoblju 1945.–1990.

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

Na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom od 26. do 28. travnja 1945. godine u oslobođenom Sarajevu, kojemu je od 176 bilo nazočno 155 članova, donesena je Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o konstituiranju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo federalne Bosne i Hercegovine,donesene 1. srpnja 1944. godine, kojom se ZAVNOBiH konstituirao u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine, a njegovo Predsjedništvo u Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine. To je značilo nastavak izgradnje vlasti u miru pa su narodnooslobodilački odbori i skupštine, od mjesnih do oblasnih, promijenili naziv u narodne odbore i narodne skupštine mjesta, općina, srezova, okruga i oblasti, ovisno o administrativno-teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Usvajanjem ove Odluke daljnji rad Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a predstavljao je početak rada prve Narodne skupštine Bosne i Hercegovine. Svi vijećnici koji su imali vijećničko punomoćje za Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a postali su prvi zastupnici Narodne skupštine Bosne i Hercegovine, a zbog nemogućnosti izbora kooptirana su još 44 zastupnika. Prema tome, prva Narodna skupština Bosne i Hercegovine brojala je 220 zastupnika. Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, preimenovano u Predsjedništvo Narodne skupštine, brojalo je 25 članova. Predsjednikom je imenovan dr. Vojislav Kecmanović, a dopredsjednicima Avdo Humo, dr. Jakov Grgurić i Đuro Pucar.

Mada je Predsjedništvo, povremeno nazivano i Prezidij, taj naziv službeno dobilo tek u prvom Ustavu Narodne Republike Bosne i Hercegovine, ovaj se naziv u praksi rabio od Trećeg zasjedanja AVNOJ-a. Nakon formiranja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije 7. ožujka 1945. godine stvorene su pretpostavke za formiranje i bosanskohercegovačke vlade. Na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a donesen je Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine, kao vrhovnom izvršnom tijelu državne vlasti u Bosni i Hercegovini. Narodna vlada bila je odgovorna Narodnoj skupštini, koja je mandat za sastav prve Narodne vlade Bosne i Hercegovine jednoglasno povjerila Rodoljubu Čolakoviću.

Narodna skupština izmijenila je Odluku ZAVNOBiH-a o stvaranju zakonodavnog odbora od 1. srpnja 1944. godine donošenjem zakona o izmjeni njezinoga članka 2., u kojemu je odredila da Zakonodavni odbor čine predsjednik i deset članova, koje je između svojih članova birala Narodna skupština Bosne i Hercegovine. Prema tome, Trećim zasjedanjem ZAVNOBiH-a odnosno istodobno i prvim zasjedanjem Narodne skupštine Bosne i Hercegovine uspostavljena je državna i predstavnička vlast u Bosni i Hercegovini. Narodna vlada Bosne i Hercegovine ubrzo je, 2. svibnja 1945. godine, donijela Deklaraciju s programskom orijentacijom u vezi s pitanjima bitnim za mirnodopski razvitak.

Sljedeći korak u izgradnji jugoslavenskog, a time i bosanskohercegovačkog državnog ustrojstva, bilo je Treće zasjedanje AVNOJ-a 10. kolovoza 1945. godine, koje se preoblikovalo u Privremenu narodnu skupštinu Jugoslavije. Federalnom ustrojstvu nove države najbolje je odgovarala dvodomna skupština, pa je Privremena narodna skupština odlučila da Ustavotvorna skupština ima dva doma: Saveznu skupštinu i Skupštinu naroda.

Da bi se potvrdile sve do tada donesene odluke, Ustavotvorna skupština Jugoslavije sazvala je izbore za 11. studenoga 1945. godine. Izborni zakon omogućavao je aktivno i pasivno biračko pravo kao opće i jednako pravo glasa svim građanima Jugoslavije s navršenih 18 godina života, bez obzira na spol, rasu, vjeroispovijest, naobrazbu i mjesto stanovanja. Međutim, široko postavljeno izborno pravo ograničeno je Zakonom o biračkim spiskovima kojim su brisani svi oni što su se kompromitirali u odnosu na narodnooslobodilačku borbu i njezina načela organiziranja revolucionarnog tipa vlasti. Na izborima su se pojavile dvije kutije. U jednu kutiju ubacivali su se glasovi za glavnu listu Narodne fronte Jugoslavije čiji je nositelj bio Josip Broz Tito, koja je dobila 90,48% glasova birača, a druga je bila kutija bez liste s 9,52% glasova. Bili su to rezultati za Saveznu skupštinu, a slični su rezultati bili i za Skupštinu naroda. Od tog je vremena uvedena jednostranačka komunistička vladavina koja je na vlasti ostala do prvih višestranačkih izbora 1990. godine.

Narodna skupština Bosne i Hercegovine, koja je proizišla iz ZAVNOBiH-a, obavljala je zadatke učvršćivanja nove narodne vlasti, obnove zemlje i pripreme uvjeta za izbor i saziv Ustavotvorne skupštine, koja je u skladu sa zakonodavstvom nove Jugoslavije trebala donijeti novi ustav Bosne i Hercegovine. Zastupnici za jednodomnu Ustavotvornu skupštinu birani su prema odredbama Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Organizacija izbora bila je povjerena Zemaljskoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, a izbori su održani 13.listopada 1946. godine.

Na temelju broja bosanskohercegovačkog stanovništva prema popisu iz 1931. godine, Zemaljska izborna komisija utvrdila je da se na svakih 15.000 stanovnika bira po jedan zastupnik, prema tadašnjoj administrativno-teritorijalnoj podjeli na sedam okruga, i posebno za grad Sarajevo. Na izborima se moglo glasovati samo za jednu listu Narodne fronte, mada je postojala i druga kutija, poznatija kao ćorava, koja nije imala istaknutu listu. Glasovalo je 82,21% upisanih birača, a apstiniralo 17,79%. Savezni i federalni zakoni o biračkim popisima naznačili su određene kategorije stanovništva koje su brisane iz biračkih popisa.

Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine sazvana je za 11. studenoga 1946. godine. Među prvim poslovima koje je uradila bilo je potvrđivanje svih akata koje su donijeli ZAVNOBiH i njegovo Predsjedništvo i Narodna skupština Bosne i Hercegovine i njezino Predsjedništvo. Ustavotvorna skupština je 31. prosinca 1946. godine usvojila i svečano proglasila Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, a nakon toga nastavila je raditi pod imenom Narodna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom zaokružena je izgradnja svih institucija potrebnih za funkcioniranje jedne od šest federalnih jedinica u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. U četvorogodišnjem mandatu Narodna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine održala je osam redovitih i četiri izvanredna zasjedanja. U razdoblju administrativnog socijalizma do 1950. godine uspostavljen je politički sustav, započela obnova zemlje, usvojen prvi petogodišnji plan, odgovoreno je na sovjetski hegemonizam i čvrsto kontroliran ukupan društveni život. U tim burnim političkim događajima predsjednik Prezidija Narodne skupštine Bosne i Hercegovine od studenoga 1946. do rujna 1948. godine bio je Đuro Pucar, a u idućem razdoblju do prosinca 1953. godine tu je dužnost obnašao Vlado Šegrt.

Nova faza u razvoju jugoslavenskog i bosanskohercegovačkog političkog sustava započela je usvajanjem Osnovnog zakona o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva od 27. lipnja 1950. godine. Bio je to početak radničkog samoupravljanja, kao novog oblika upravljanja u društveno-gospodarskom i političkom sustavu, koji je svoj ustavni oblik dobio ustavnom reformom 1953. godine. Sukladno saveznim zakonima, donesen je Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja Narodne Republike Bosne i Hercegovine i republičkim organima vlasti. Pošto je promijenio ustavnopravni sustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na prvi Ustav, za njega se može reći da je novi.

Izbori za drugi zastupnički saziv Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine održani su 3. prosinca 1950. godine, prema Zakonu o izboru narodnih poslanika za Narodnu skupštinu Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Za razliku od dotadašnjega zakona, jedan zastupnik birao se na 10.000 stanovnika prema popisu stanovništva od 15. ožujka 1948., uz procjenu prirasta do 1950. godine. Ukupno je trebalo izabrati 270 zastupnika po oblastima i za grad Sarajevo, prema tada važećoj administrativno-teritorijalnoj podjeli Najveći broj zastupnika biran je u Tuzlanskoj oblasti (81), zatim u Banjalučkoj (79), Sarajevskoj (57), Mostarskoj (41) i za grad Sarajevo 12 zastupnika. Osim službene liste, Zakonom se propisivalo i daljnje postojanje ćorave kutije odnosno one druge, bez liste. Uvedena je novina u vezi s utvrđivanjem izbornih rezultata odnosno uvedena je apsolutna većina, a to znači da izabrani kandidat ima više glasova od svih ostalih zajedno. Ako se to ne ostvari u prvome krugu, glasuje se u drugom, no tada može pobijediti i kandidat s relativnom većinom odnosno s najvećim brojem glasova u odnosu na ostale. Na ovim je izborima ukupno glasovalo 97,08% upisanih glasača, od kojih je približno 98,5% glasovalo za kandidate, a 1,5% u kutiju bez liste. Narodna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine izabrana na izborima 3. prosinca 1950. godine održala je šest redovitih zasjedanja do 14. rujna 1953. kada je bila raspuštena.

Nakon Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ i saveznim organima vlasti od 13. siječnja 1953. godine uslijedilo je i donošenje republičkih ustavnih zakona. Tako je 29. siječnja 1953. godine u Bosni i Hercegovini usvojen Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja Narodne Republike Bosne i Hercegovine i republičkim organima vlasti. Ovim se zakonima struktura parlamentarnih tijela znatno proširila. Saveznim Ustavnim zakonom došlo je do promjene u formiranju saveznoga parlamenta (Narodne skupštine FNRJ), tako što je umjesto Saveznog vijeća i Vijeća naroda uvedeno Savezno vijeće i Vijeće proizvođača. Kako se ne bi potpuno izgubilo Vijeće naroda, u Savezno vijeće birale su se dvije skupine zastupnika. Prvu skupinu zastupnika činili su oni koje su neposredno birali građani, i to po jedan na 60.000 stanovnika, a drugu zastupnici koje su delegirale skupštine šest republika i dviju pokrajina. Ti delegirani zastupnici mogli su imati ulogu Vijeća naroda ako se govorilo o ustavnim pitanjima i ravnopravno su odlučivali u Saveznom vijeću. Prema republičkom Ustavnom zakonu, Narodna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine dobila je dva doma: Republičko vijeće sa 114 zastupnika i Vijeće proizvođača s 82 zastupnika. Ovakva je skupštinska struktura zadržana do donošenja novoga ustava 1963. godine. Skupštinski izbori održani su od 24. do 26. studenoga 1953. godine.

Na ovim su izborima gumene kuglice bile zamijenjene glasačkim listićima, na kojima se mogao zaokružiti samo redni broj ispred imena jednog kandidata. Izborni rezultati utvrđivani su relativnom većinom za oba doma Narodne skupštine Narodna Republika Bosne i Hercegovine, koja je radila od izbora 26. studenoga 1953. do 6. siječnja 1958. godine kada je bila raspuštena. Izbori za zastupnike u Republičkom vijeću i Vijeću proizvođača Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine četvrtoga saziva održani su 23. ožujka 1958. godine. Za Republičko vijeće birano je 126 zastupnika na svakih 25.000 stanovnika, a za Vijeće proizvođača 91 zastupnik na 30.000 radnika.

Narodnoj skupštini Narodne Republike Bosne i Hercegovine, izabranoj od 23. do 27. ožujka 1958., produljen je mandat za godinu dana, od 10. travnja 1962. do 10. travnja 1963. kada je raspuštena. Dužnost predsjednika Narodne skupštine Bosne i Hercegovine od prosinca 1953. do lipnja 1963. godine obnašao je Đuro Pucar.

Nakon deset godina, u travnju 1963. godine, donesen je novi savezni ustav, a potom su usvajani republički ustavi. Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine usvojen je 10. travnja 1963., a dograđivan je ustavnim amandmanima 1967., 1969. i 1972. godine. Novim je Ustavom Narodna Republika Bosna i Hercegovina preimenovana u Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime se nastojao obilježiti početak socijalističke samoupravne demokracije, za razliku od one prethodne koja je definirana kao narodna demokracija. Ovaj Ustav SFRJ nazvan je i poveljom samoupravljanja, jer se od tada model samoupravljanja proširio u sve sfere društvenoga života. Ustavom su definirane društveno-političke zajednice u republici, a to su bile: općina, srez i republika. Novim Ustavom osnovana su gradska vijeća kao samoupravljačka tijela u gradovima s više općina. Za osnovnu teritorijalnu jedinicu novog političkog sustava uvedena je mjesna zajednica, kao samoupravna zajednica građana, kojom je rukovodio savjet biran na zborovima birača. Sljedeća društveno-politička zajednica posebno definirana novim Ustavom bila je srez. Skupštinu sreza čine odbornici izabrani na općinskim skupštinama razmjerno broju stanovnika u njima.

Došlo je do znatnih promjena glede sastava republičke skupštine. Ustavom iz 1963. godine uvedena je Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine s pet domova, a to su bili: Republičko vijeće, kao vijeće izaslanika građana u općinama, Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijalnozdravstveno vijeće i Organizacijsko-političko vijeće, kao vijeće izaslanika radnih ljudi u radnim zajednicama. Jedino je Republičko vijeće brojalo 120, a ostala četiri po 70 zastupnika. U Republičko vijeće mogao je biti biran svaki građanin koji ima biračko pravo, a u ostala vijeća svaki radni čovjek ili član rukovodstva radne organizacije, kao i dužnosnici sindikata u odgovarajućim područjima rada. Za politički izvršni organ Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine Ustavom je imenovano Izvršno vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koje ima predsjednika i više dopredsjednika, a ostale članove bira Republičko vijeće izmeđa zastupnika u Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ustavom je regulirana republička uprava, općinski i okružni sudovi, zatim Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Javno tužilaštvo i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Ustavni zakon donesen je radi provođenja u praksu Ustava iz 1963. godine, kojim je bilo predviđeno da Narodna skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donese više izbornih zakona: zakon za izbor republičkih zastupnika, zakon o izboru sreskih i općinskih zastupnika, zakon o organizaciji i radu Izvršnoga vijeća, zakon o izbornim jedinicama za izbor republičkih zastupnika i druge propise. Prema novom Ustavu utvrđeno je da se svake dvije godine bira polovica članova svakog vijeća Skupštine, polovica republičkih zastupnika pa su tako sljedeći izbori održani 4. i 8. travnja 1965. te 9. i 23. travnja 1967. godine. U razdoblju od 1963. do 1967. godine predsjednik Narodne skupštine bio je Rato Dugonjić, a nakon izbora 1967. ovu je funkciju preuzeo Džemal Bijedić i obnašao je do 1971. godine. Izborni sustav u Bosni i Hercegovini mijenjao se i prema usvojenim amandmanima na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1963. godine. Amandmanima je promijenjena struktura republičke skupštine preimenovanjem Organizacijskog u Društveno-političko vijeće, zatim da se svi članovi svakog od vijeća biraju na četiri godine, da nitko ne može biti biran više od dva puta za republičkog zastupnika itd. Nositelj i organizator ukupne političke aktivnosti u izboru zastupnika bio je Socijalistički savez radnog naroda Bosne i Hercegovine.

Zakonodavna djelatnost bila je intenzivna šezdesetih godina, od Ustavnog zakona o ukidanju srezova 27. travnja 1966. godine, zatim amandmana na Ustav od 20. travnja 1967. i 6. veljače 1969. koji su ustavni sustav usuglasili s promjenama Ustava SFRJ. Nastavak korigiranja republičkog ustava uslijedio je donošenjem 24 amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u skladu s amandmanima na Ustav SFRJ 1971. godine. Do 15. veljače 1972. aktivno se radilo na usvajanju ustavnih amandmana. Stalne izmjene i dopune ustavnih rješenja nisu mogle stvoriti demokratsko društvo zbog jednostranačkog sustava i daljnje dominantne uloge Saveza komunista Jugoslavije u društvu. Česte gospodarske reforme, koje nisu donosile željene rezultate i ideje o liberalizaciji društva ranih sedamdesetih godina, dovele su do dubokih političkih kriza u jugoslavenskom društvu.

U procesu traženja više neovisnosti i nadležnosti za republičke u odnosu na saveznu vlast došlo je do usvajanja novog Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine proglašenog na sjednici svih skupštinskih vijeća 25. veljače 1974. godine. Ovaj je Ustav u uvjetima socijalističkog samoupravljanja već bio pripremljen amandmanima iz 1967., 1969. i 1972. godine. Najveća novina koju je donio Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1974. godine bilo je uvođenje kolektivnog predsjedničkog tijela. Kao nova institucija u tadašnjem društveno-političkom sustavu, Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine imalo je funkciju kolektivnog predsjednika Republike s devet članova.

Prvim predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabran je Rato Dugonjić. Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je na sjednici svih vijeća 29. travnja 1974. godine imenovala članove i predsjednika Predsjedništva, koji su tome parlamentarnom tijelu odgovarali za svoj rad. Prema novom Ustavu (četvrtom po redu poslije oslobođenja), strukturu Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine činila su tri vijeća: Vijeće udruženog rada (160 izaslanika), Društvenopolitičko vijeće (80) i Vijeće općina (80). Skupštinski sustav bio je utemeljen na delegatskom načelu, odnosno utvrđeno je formiranje delegatskih skupština počevši od općine, preko grada Sarajeva do Republike. Općinsku skupštinu činila su tri vijeća: vijeće mjesnih zajednica, vijeće udruženog rada i društvenopolitičko vijeće. Gradska skupština i Republička skupština imale su ista vijeća. Samo su na općinskoj razini izaslanici birani neposredno, a gradske i Republička skupština formirane su od izabranih izaslanika tj. posrednim putem.

Ustavom iz 1974. godine Muslimani su i ustavno priznati za ravnopravan narod u Bosni i Hercegovini, iako je i prije ovakvog, zapravo samo formalnog i ustavnog statuiranja, u praksi uvažavan politički subjektivitet i konstitutivnost Muslimana Bosne i Hercegovine. Od vremena Drugog svjetskog rata ovo pitanje različito je tretirano. Nakon oslobođenja postojala je mogućnost izjašnjenja u popisu 1948. godine kao Srbi, Hrvati, Albanci i sl., ali je najveći broj bio neopredijeljen. Prema popisu iz 1953. godine, uz izjašnjenje kao Srbi, Hrvati i slično mogli su se izjasniti i kao Jugoslaveni – neopredijeljeni, dok je u popisu 1961. godine među narodnosne oznake uvedena i rubrika Musliman (etnička pripadnost). Međutim, tek popis stanovništva iz 1971. godine omogućava izjašnjenje Musliman u nacionalnom smislu. Od 1993. godine u uporabi je ime naroda Bošnjaci. U ovom značajnom razdoblju od 1971. do svibnja 1974. predsjednik Narodne skupštine bio je Hamdija Pozderac, s ponovljenim mandatom do travnja 1978. godine. Nakon njega, do 1981. godine, dužnost predsjednika obnaša Niko Mihaljević. Mandate predsjednika Skupštine nastavili su Vaso Gačić do svibnja 1983., Ivica Blažević do travnja 1984., a u razdoblju od 1984. do travnja 1987. godine ovu je dužnost obnašao Salko Oruč.

Na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1974. godine već su 12. srpnja 1976. usvojeni amandmani I.-IV., kojima je uvedena institucija promjenjivog izaslanika i povećano sudjelovanje skupština samoupravnih i interesnih zajednica u radu Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Kako se tražio odgovor na probleme u jugoslavenskom društvu, povećavao se i broj amandmana na Ustav. Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je 21. srpnja 1981. godine usvojila novih osam amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Donošenje amandmana pratio je paralelni proces kojim je, prema saveznom Ustavu, u predstavničkim tijelima smanjen mandat na jednu, a u izvršnim tijelima na dvije godine, bez mogućnosti ponovnoga izbora. Predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine nije birala Skupština već članovi Predsjedništva između sebe. U ožujku 1984. godine usvojeno je novih šest amandmana kojima se poboljšavao Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na razradu načela prema udruženom radu, odlučivanju i stupnju odgovornosti i slično. Međutim, ovi amandmani nisu mogli popraviti društvo jednostranačkog sustava koje je nastojalo preživjeti eksperimentiranjem sa samoupravnim i udruženim radom, kolektivnom odgovornošću itd.

Druga polovica osamdesetih godina donijela je krupne promjene u demokratskom životu Bosne i Hercegovine. Dotadašnja središta političke moći koja su se nalazila u Savezu komunista Bosne i Hercegovine, i pod njegovim utjecajem u tadašnjim društveno-političkim organizacijama: Socijalističkom savezu radnog naroda Bosne i Hercegovine, Savezu sindikata Bosne i Hercegovine i Savezu socijalističke omladine Bosne i Hercegovine, također su se pred pritiskom javnosti demokratizirali. Središte svih zbivanja i previranja bila je Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u kojoj su vođene burne rasprave i traženi odgovori o budućem državnom i društvenom razvitku. Brojni štrajkovi i nezadovoljstva radnika, građana i studenata, stvaranje stvarnih i nametnutih afera poput afere Agokomerc (izdavanje ovoj tvrtki mjenica pez pokrića), Neum (izgradnja vikendica funkcionara pod povlaštenim uvjetima) i druge, duboko su potresale bosanskohercegovačko društvo i vladajuću stranku i u biti su značile traženje proširenja ljudskih i građanskih prava kroz nove oblike demokratske predstavničke vlasti, pa i temeljne promjene društvenog uređenja. Ne treba zanemariti činjenicu da se sve to događalo u vrijeme paralelnih procesa u republikama bivše SFRJ i pada socijalističkih režima u Istočnoj Europi. U tom razdoblju od travnja 1987. do siječnja 1989. predsjednik Skupštine bio je Savo Čečur, a nakon njega Zlatan Karavdić do prosinca 1990. godine.

Novih 38 amandmana na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, donesenih 11. travnja 1989. godine, učinilo je kraj jednostranačkom sustavu uvođenjem izbornih lista, što je otvorilo vrata slobodnim izborima i ukupnoj demokratizaciji društva.

Iduće godine, u srpnju 1990. godine, trideset i jednom amandmanskom izmjenom na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine provedena je opsežna ustavna reforma koja će u velikoj mjeri utjecati na buduće događaje. Njima je Bosna i Hercegovina definirana kao “demokratska i suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”. Utvrđeno je da je teritorij Bosne i Hercegovine jedinstven i nedjeljiv i da se “granice Republike mogu mijenjati samo u skladu s voljom građana cijele Republike, izraženom njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma, ako se za mjenjanje izjasni najmanje dvije trećine ukupnog broja birača”. Značajna promjena izvršena je amandmanom prema kojem su: “svi oblici svojine ravnopravni i uživaju zaštitu”, kao i da je “slobodno obavljanje privredne i druge djelatnosti sredstvima u svim oblicima svojine”, čime je napušteno dotadašnje favoriziranje društvenog gospodarskog sustava. Uvedeno je i načelo podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, u odnosu na dotadašnje jedinstvo vlasti, tako da je Izvršno vijeće preimenovano u Vladu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Usvajanjem ustavnih amandmana i donošenjem novog izbornog zakonodavstva omogućeno je održavanje prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, na kojima su građani slobodno mogli birati svoje predstavnike između više političkih stranaka i opcija. Od bitnog je značaja tadašnja Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o ustavnosti organiziranja političkih stranaka na nacionalnoj osnovi, što je otvorilo prostor formiranju i osnivanju više političkih stranaka s nacionalnim predznakom. K tomu je važno istaknuti da je ovim ustavnim promjenama došlo do značajnog osamostaljivanja i jačanja državnosti Bosne i Hercegovine unutar savezne federalne Jugoslavije.