Razdoblje austrougarske uprave

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

Od 1908. do 1918. godine Austro-Ugarska je, protivno odredbama Berlinskog kongresa, i formalno anektirala Bosnu i Hercegovinu. Od proglašenja aneksije, koja je opravdavana potrebom donošenja ustava i demokratizacijom političkoga života uvođenjem sabora, do izdavanja ustava za Bosnu i Hercegovinu prošlo je više od 15 mjeseci. Nakon dugih priprema i ustavne ankete, on je i proglašen 20. veljače 1910. godine pod nazivom Zemaljski ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu. Statut je svim zemaljskim pripadnicima jamčio jednakost pred zakonom. Iako je ovaj ustav bio prilično ograničen i nije davao domaćim ljudima i institucijama mnogo ovlasti, već je vrhovna uprava ostala u rukama Zajedničkog ministarstva financija u Beču, njegov je značaj neosporan jer je označio početak ustavnoga poretka u našoj zemlji. On je u politički život zemlje unio tri nove institucije, od kojih je Sabor svakako najvažnija. Iako s ograničenim legislativnim pravima, Sabor je bio institucija bez koje se nisu mogla riješiti bitna pitanja. Imao je pravo surađivati u onim pitanjima koja zakonom o upravljanju u Bosni i Hercegovini nisu bila u isključivoj nadležnosti parlamenata Austrije i Ugarske. Donošenjem Ustava i početkom rada Sabora bila je dovršena izgradnja ustavnoprav­nog poretka u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske uprave.

Ograničenja Sabora bila su višestruka. Sabor nije mogao samostalno predlagati i donositi zakone, a o nekim pitanjima nije mogao ni raspravljati. Zemaljska vlada za svoj rad nije odgovarala Saboru niti je sastav Vlade ovisio o Saboru. S druge pak strane Vlada je ovisila o ovomu predstavništvu u pogledu sredstava kojima je raspolagala, jer je visina godišnjeg proračuna ovisila o Saboru. Iako Sabor nije mogao samostalno odlučivati o najvažnijim pitanjima za zemlju i narod, ipak su se iz istupa saborskih zastupnika mogle uočiti težnje pojedinih društvenih slojeva koje su oni zastupali, o čemu su austro-ugarske vlasti vodile računa.

Mada je kurijalni princip kao neučinkovit bio napušten u Austriji 1907. godine i prešlo se na opće pravo glasa, Bosanski je sabor zbog posebnih okolnosti bio utemeljen na konfesionalnom i kurijalnom principu. Imao je 20 virilnih članova i 72 izborna zastupnika. Svaka od tri konfesije davala je po pet virilnih članova u Sabor, dok je Židovima dan jedan virilni glas. Virilni članovi Sabora bili su reis-ul-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija, četiri mitropolita, potpredsjednik Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta Srpske pravoslavne crkve, rimokatolički nadbiskup, dva provincijala franjevačkog reda, sefardski nadrabin sarajevski, predsjednik Vrhovnoga suda, predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu, zatim načelnik grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu.

Prema Izbornom redu (zakon), stanovništvo je bilo podijeljeno u tri kurije. Prvoj kuriji pripadale su sve osobe koje svojim posjedom, općim poreznim obvezama ili svojim obrazovanjem čine poseban socijalni sloj stanovništva. Ona je obuhvaćala muslimanske zemljoposjednike begove i age, bogate trgovce i industrijalce, diplomirane visokoškolce i vojne osobe. Pripadalo joj je 18 mandata u Saboru. U drugu kuriju ulazilo je gradsko stanovništvo onih mjesta koja imaju gradski statut ili se upravljaju po zakonu od 21. ožujka 1907. godine, a koje nije spadalo u prvu kuriju. Ova kurija davala je 22 zastupnika u Sabor. Trećoj kuriji pripadalo je svo seosko stanovništvo koje nije pripadalo ni prvoj ni drugoj kuriji. Ovoj su kuriji pripadala 43 mandata. Prema konfesionalnom zemaljskom ključu, pravoslavnima je pripadao 31, muslimanima 24, katolicima 16, a Židovima jedan mandat (u drugoj kuriji). Predsjedništvo Sabora nisu birali zastupnici, nego ga je postavljao car. Vlada je u svome radu bila potpuno nezavisna od Sabora, koji je imao pravo Zemaljskoj vladi samo upućivati peticije.

Nakon provedenih izbora, redovitih u svibnju i naknadnih u rujnu 1910. godine, u Sabor su ušle četiri političke stranke. Sve mandate predviđene za pravoslavne dobila je Srpska narodna organizacija (31), Muslimanska narodna organizacija sve mandate predviđene za muslimane (24), dok su mandate predviđene za katolike podijelili Hrvatska narodna zajednica (12) i Hrvatska katolička udruga (4). U pogledu socijalnog sastava Sabora, dominirali su intelektualci (45) i zemljoposjednici (24). U Sabor je izabrano i više poznatih kulturnih i javnih radnika toga vremena. Članovi Sabora bili su, primjerice, književnik Svetozar Ćorović, jedan od najvažnijih vođa bošnjačko-muslimanskog autonomnog pokreta Ali-beg Firdus, nadbiskup dr. Josip Štadler, srpski kulturni, nacionalni i politički radnik Petar Kočić, kulturni stvaratelj Safvet-beg Bašagić, dr. Nikola Mandić, dr. Jozo Sunarić, dr. Murad Sarić, dr. Nikola Stojanović, dr. Jefto Dedijer, dr. Mustaj-beg Mutevelić, dr. Milan Srškić, Šerif. ef. Arnautović i drugi.

Predstavnici Zemaljske vlade, iako nisu bili članovi Sabora i nisu sudjelovali u glasovanju prilikom donošenja određenih zakonskih osnova, bili su veoma značajan činitelj u saborskom radu i nerijetko su njihova stajališta određivala pravce saborskih rasprava pa i izglasavanje određenih prijedloga i zakona. Ovako značajnu ulogu Zemaljska vlada dobila je Ustavom Bosne i Hercegovine, kojim je Saboru onemogućen nadzor nad njezinim radom.Poslije svibanjskih izbora zemlju je posjetio car Franjo Josip.

Tom prigodom je 31. svibnja izdao patent i za 15. lipnja 1910. godine sazvao Sabor koji se i okupio u zakazani dan. Prvi predsjednik Sabora bio je Ali-beg Firdus, a potpredsjednici Vojislav Šola i dr. Nikola Mandić. S obzirom na to da je Ali-beg Firdus bio na umoru, dužnost predsjednika Sabora tijekom cijelog prvog zasjedanja obnašao je Vojislav Šola. Kasnije će predsjednikom Sabora biti imenovan Safvet-beg Bašagić. Otvaranje Sabora bilo je popraćeno neuspjelim pokušajem ubojstva generala Marjana Varešanina na Carevoj ćupriji, prilikom povratka s otvaranja. Atentator, srpski omladinac Bogdan Žerajić, ubio se kako bi onemogućio istragu.

U početku rada Sabora svi zastupnici su, bez obzira kojoj političkoj stranci pripadali, uglavnom zajednički nastupali prema Zemaljskoj vladi i složno radili. Radilo se u želji da se u okviru postojećih ovlasti iskoristi Sabor za poboljšanje političkog i ekonomskog položaja zemlje. Uslijedio je i zajednički zahtjev zastupnika za proširenje ustavnih ovlasti Sabora rezolucijom od 23. lipnja 1910. godine. Zastupnici su složno radili i na nekim konkretnim pitanjima poput ukidanja zabrane održavanja analfabetskih tečajeva, zahtjeva da se ne postavljaju mađarski natpisi na željeznici, zahtjeva za ukidanje njemačkoga jezika u unutarnjem prometu, za donošenje novog zakona o šumskim globama koji je značajno olakšao položaj seljaštva, kao i na drugim pitanjima. Sukobi u Saboru započeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici koncem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje agrarnog pitanja u Saboru definitivno je prekinulo sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim skupinama u Saboru i do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od zastupnika iz sve tri vjersko-nacionalne skupine. Tijekom svoja četiri zasjedanja Sabor je raspravljao o brojnim pitanjima, bilo da je riječ o zakonima koji su došli u Sabor na inicijativu vlasti, bilo da su ih pokrenuli sami zastupnici. S obzirom na to da je svake godine vladin prijedlog proračuna bio veći od onoga iz prethodne, pravo Sabora da votira proračun bila je realno njegova najveća ustavom definirana snaga, pa su zastupnici nastojali izglasavanje za njih važnih zakona vezati uz votiranje proračuna. Ipak, najbitnija pitanja u Saboru bila su agrarno i općenito pitanje zemljoposjeda, koje je obilježilo prvo i dijelom četvrto zasjedanje, te jezično pitanje kao ključni dio nacionalnog pitanja, a kroz oba su se prelamali nacionalni odnosi u ovom predstavničkom tijelu. Bosanskohercegovački sabor postao je mjesto vrlo čestih rasprava o agrarnom pitanju. Nastala je podjela, pri čemu su tri glavne skupine bile formirane po vjersko-nacionalnom ključu, dok je četvrti sudionik bila Zemaljska vlada i njezini predstavnici na saborskim zasjedanjima. Ipak, mora se istaknuti da je glavna borba vođena između bošnjačkih 1i srpskih zastupnika, jer su zemljoposjednici uglavnom bili muslimani, a zakupci/kmetovi većinom pravoslavni. Na prvom zasjedanju iznosili su argumente za opravdanost željenoga načina rješenja agrarnog pitanja, postavljali su terminološka i suštinska pitanja povezana s agrarnim pitanjem - što obuhvaća agrarno pitanje, je li obrađivač čiflučke zemlje kmet ili zakupac, kojeg su podrijetla pravoslavni i muslimani u Bosni i Hercegovini i koja je od ovih skupina starija i koja, posljedično, ima više prava na zemlju, je li odnos između zemljoposjednika i obrađivača privatno­pravnog ili javnopravnog karaktera, koji su motivi vodili austrougarsku upravu da pristupi eksternoj kolonizaciji – da unaprijedi poljoprivredu ili oslabi srpsku etničku kompaktnost na određenim prostorima u Bosni i Hercegovini – te i neka druga pitanja vezana uz agrar.

Na drugom zasjedanju birali su se saborski odbori, govorilo se o jezičnom pitanju, raspravljalo o cestama, o nepravilnostima pri izdavanju zakupa tuzlanske soli, raspravljalo o proračunu koji je na drugom zasjedanju i odbijen, kritizirala policijska sila tijekom đačkih demonstracija pred sarajevskom katedralom protiv bana Cuvaja i uvođenja komesarijata u Hrvatskoj. Kako se Vlada našla u sukobu s cijelim Saborom, odlučila je zatvoriti drugo zasjedanje.

U razdoblju od 1912. do 1914. godine službena državna politika najviše se bavila problemom izgradnje željeznica u Bosni i Hercegovini i nastojanjem da za svoje investicijske programe osigura potporu svih skupina u Saboru. K tomu, u središtu hrvatsko-srpskih rasprava i mimoilaženja bilo je jezično pitanje. Došlo je i do određenih prestrojavanja u političkim strankama.

Novi zajednički ministar financija Leon Bilinski je na međustranačkoj konferenciji 10. lipnja 1912. godine izložio svoj investicijski program, zahtijevajući i očekujući bezrezervnu potporu. Kako je vladina većina odlučila usvojiti program uz određene izmjene, Bilinski je na to poručio da će investicijski program provesti bez Sabora. Ipak, poslije određene neodlučnosti, muslimansko­hrvatski blok i skupina oko Srpske riječi pristaju u cijelosti prihvatiti ministrov investicijski program i izglasovati proračun, čime je vlast osigurala uvjete za sazivanje trećeg zasjedanja Sabora 22. listopada 1912. godine. Očekivano, i pored opstrukcija oporbe, izglasovan je proračun i nepromijenjeni Zakon o željeznicama.

Nakon toga izbija kriza zbog jezičnog pitanja, kao jednog od najvažnijih potpitanja nacionalnog pitanja. U unutarnjim političkim odnosima jezično se pitanje i u saborskom razdoblju odnosilo na definiranje naziva jezika i korištenje pisma, a ne na bit samoga jezika. I pored različitog pristupa nacionalno­političkih skupina u Saboru nazivu jezika, konačno je 1912. godine postignut sporazum o jezičnom pitanju nakon popuštanja Hrvata, koji su prihvatili da se jezik službeno nazove srpsko-hrvatski. Ostao je problem kako s Vladom riješiti jezično pitanje koje od tada dobiva primarno socijalnu i ekonomsku dimenziju.

S ciljem rješavanja jezičnoga pitanja u svome interesu, domaći politički akteri nastojali su ovo pitanje povezati s rješenjem drugih spornih pitanja koje je vlast nastojala dogovoriti u Saboru. Posebno se to odnosilo na pitanje vladinih strateških investicijskih programa i proračuna, čije su izglasavanje zastupnici nastojali povezati s rješavanjem niza svojih zahtjeva. U vezi s izglasavanjem Zakona o gradnji novih željeznica u studenome 1912. godine, sve su saborske skupine zahtijevale da se srpsko-hrvatski prethodno ozakoni kao vanjski i unutarnji službeni jezik željeznica. Iako je Zakon o gradnji željeznica izglasovan zahvaljujući glasovima radne većine, Sabor je votiranje vladinog prijedloga proračuna za 1913. godinu uvjetovao zahtjevom da srpsko­hrvatski postane jedini službeni jezik. Kada su austrougarske vlasti uvidjele da Sabor neće votirati proračun za 1913. godinu bez rješenja jezičnoga pitanja u duhu zahtjeva zastupnika, zasjedanje je Sabora prekinuto 18. prosinca 1912. godine na neodređeno vrijeme. Zasjedanje nije ni nastavljeno, već je formalno zaključeno u vrijeme skadarske krize 4. svibnja 1913. godine. Kada je u proljeće 1913. godine izbila međunarodna kriza u povodu austrougarskog ultimatuma Crnoj Gori da napusti zauzeti Skadar, vlast je u strahu od reakcije Srba u Bosni i Hercegovini 3. svibnja 1913. godine uvela iznimne mjere u zemlji i suspendirala osam najvažnijih članaka Ustava. Nakon što se 15. svibnja iste godine crnogorska vojska povukla iz Skadra, ukinute su i iznimne mjere.

U vrijeme skadarske krize skupina oko Srpske riječi našla se u teškoj situaciji i u procjepu između vlasti i srpske javnosti, pa je 12 zastupnika ove skupine 19. rujna 1913. godine vratilo svoje mandate. Na naknadnim izborima prazninu su najvećim dijelom popunili kandidati provladine novoosnovane Srpske narodne stranke odvjetnika Danila Dimovića (devet mandata), čime su stečeni uvjeti za sazivanje posljednjeg (četvrtog) zasjedanja Sabora za 29. prosinca 1913. godine. Nakon što su nadvladani problemi u formiranju radne većine, u ljeto 1913. godine postignut je kompromis o Zakonu o službenom i nastavnom jeziku. Nova vladina koalicija (muslimanski i hrvatski saborski klubovi i srpska skupina Danila Dimovića) i Zemaljska vlada sporazumjele su se da se u Bosni i Hercegovini omogući uporaba srpsko-hrvatskoga jezika i u unutarnjoj službi na željeznicama, koliko to dopuštaju vojni interesi. Nakon dobivanja suglasnosti od ugarske i austrijske vlade da će jezični zakon biti prihvaćen, provladina saborska većina ga je izglasovala odmah po otvaranju Sabora, 30. prosinca 1913. godine. Sankcioniranjem ovoga zakona srpsko-hrvatski je jezik uveden u sva tijela uprave u Bosni i Hercegovini uz ograničenja na zemaljskim željeznicama, gdje zbog vojno-strateških razloga njemački jezik zadržava primat.

Tijekom ovoga relativno mirnog zasjedanja ponovno su pokrenuta pitanja agrara, predstavljanja Bosne i Hercegovine u zajedničkim izaslanstvima, kao i pitanje naziva i uporabe službenog jezika. U prvoj polovici 1914. godine usvojeno je nekoliko važnih zakonskih prijedloga o investicijama. U tome razdoblju dolazi i do previranja u vladinoj saborskoj većini, unutar sve tri nacionalne skupine.

Saborska djelatnost prekinuta je atentatom Gavrila Principa na prestolonasljednika Franza Ferdinanda 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu. Ubrzo nakon atentata, 9. srpnja 1914. godine, formalno je zaključeno četvrto saborsko zasjedanje. Austro-Ugarska je 28. srpnja objavila rat Srbiji, čime je započeo Prvi svjetski rat, a 15. veljače 1915. godine car je raspustio Sabor. Događaji koji su uslijedili nakon atentata onemogućili su sankcioniranje nekih usvojenih zakona u Saboru, kao i provedbu donesenih, za što su čak bila pribavljena novčana sredstva.

Iz analize odnosa prema pokretanim pitanjima u Saboru i međusobnih odnosa zastupničkih skupina može se vidjeti način na koji su domaće političke snage prihvatile parlamentarizam. Za vrijeme postojanja Sabora i kroz njegove aktivnosti tekao je proces izrastanja nacionalnih političkih organizacija u suvremene političke stranke, koje su se profilirale kroz rad ovog parlamentarnog tijela. Kroz njegov rad mogu su pratiti brojna pitanja i odnosi, a posebice agrarno pitanje i unutarnjopolitička kretanja, kao i međunacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini u ustavnom razdoblju. Sporazumni rad političkih stranaka i opcija u Saboru pozitivno se odrazio na kretanja u društvu, dok su nesporazumi do kojih je dolazilo među političkim strankama i njihovim disidentskim skupinama negativno utjecali na stabilnost u zemlji i odnose među bosanskohercegovačkim stanovništvom.

– Doc. dr. Edin Radušić