Razdoblje osmanske vladavine

(iz Monografije "Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine", izdanje 2010.godine)

Bosna i Hercegovina je i za vrijeme osmanske uprave povremeno imala neku vrstu kolektivnog zemaljskog tijela koje, istini za volju, nije imalo zakonodavnih i drugih prerogativa koji pripadaju skupštini u suvremenom razumijevanju toga pojma, ali je imalo svoje mjesto u hijerarhiji vlasti toga vremena.

Dok se naša zemlja nalazila pod vlašću Osmanskoga Carstva, bosanski kao i ostali namjesnici imali su svoj divan, koji je trebao biti neka vrsta njegovog savjetodavnog tijela. Po imenu pokrajine, divan bosanskoga valije nazivao se Bosanskim divanom. U njega su ulazili glavni službenici uprave, sudstva i financija, a vremenom su počeli ulaziti i drugi dostojanstvenici i visoki časnici.

Ovi skupovi su se u Bosni nazivali ajansko vijeće, a imali su tako veliku potporu i ugled u cijelom ejaletu da su se njegovog mišljenja morali držati bosanske valije. Najpoznatije ajansko vijeće održano je 1737. godine, kada je upravo ono prisililo predstavnike osmanske vlasti da se Bosna digne na noge kako bi se pružio otpor austrijskoj vojsci. Ishod je bila pobjeda nad Austrijancima pod Banjom Lukom.

Ovi skupovi su se u Bosni nazivali ajansko vijeće, a imali su tako veliku podršku i ugled u cijelom ejaletu da su se njegovog mišljenja morale držati bosanske valije. Najpoznatije ajansko vijeće odr-žano je 1737. godine, kada je upravo ono prisililo predstavnike osmanske vlasti da se Bosna digne na noge kako bi se pružio otpor austrijskoj vojsci. Rezultat je bio pobjeda nad Austrijancima pod Banjom Lukom.

Također, ponekad bi domaći uglednici i bez dopuštenja i znanja osmanskih vlasti preuzimali sudbinu zemlje u svoje ruke i na savjetovanjima donosili sudbonosne odluke. Tako su, primjerice, bosanski prvaci nezadovoljni odnosom sultana prema Bosni, početkom 1831. godine održali savjetovanje u Tuzli i donijeli odluku o zajedničkom djelovanju u borbi za prava u odlučivanju o poslovima koji se tiču Bosne i vođom pokreta izabrali Husein-kapetana Gradaščevića, najuglednijeg bosanskoga kapetana.

Nakon što su Bošnjaci iste godine porazili carsku vojsku na Kosovu, u Sarajevu je sazvan sabor na kojemu su uglednici, ulema, službenici i prvaci sela iz svih krajeva Bosne jednoglasno izabrali Husein-kapetana za valiju Bosne u rangu vezira. Ovim činom službeno je proglašena autonomija Bosne, koja nije bila dugoga vijeka, jer su središnje osmanske vlasti relativno brzo uspjele pobijediti bosansku vojsku i vratiti stanje na staro.

Preustrojem Bosanskog ejaleta i njegovim pretvaranjem u vilajet 1865. godine te Uredbom o ustrojstvu vilajetske uprave i za Bosanski je vilajet predviđeno osnivanje Općeg vilajetskog vijeća (Medžlisi umumii vilájet) ili vilajetske skupštine. Prema spomenutoj uredbi, svaki je sandžak delegirao po četiri predstavnika, dvojicu muslimana i dvojicu nemuslimana. Bilo je predviđeno da se skupštine održavaju jedanput godišnje i da najviše traju 40 dana. Mandat biranih predstavnika trajao je jednu godinu, a mogli su biti birani više puta.

Vilajetska skupština raspravljala je o pitanjima koja bi delegirali izabrani predstavnici, pod uvjetom da je valija smatrao da skupština može raspravljati o tim pitanjima, ili o onim pitanjima koja bi joj valija podnio na razmatranje. Na skupštinskim se zasjedanjima raspravljalo o javnim radovima, o izgradnji i održavanju prometnica, javnih i vojnih objekata, o osiguranju javnog reda, mira i sigurnog prometa, o unapređenju gospodarstva, zdravstva, prosvjete i kulture, o poreznim obvezama, razrezivanju i ubiranju poreza, o nekim pitanjima iz područja zemljišnih posjeda.

Odluke koje bi donijela skupština i ono što je ona zaključila stupalo bi na snagu tek nakon potvrde Porte. Iako je u reformskom duhu formirana vilajetska skupština imala znatna ograničenja, od načina biranja predstavnika, vjerskog sastava skupštine koji je išao u korist muslimana, načina odabira pitanja za raspravu, ovisnosti o izvršnoj provincijskoj vlasti, do obveze potvrđivanja zaključaka donesenih od strane središnje vlade, ona je predstavljala značajan nepredak u sudjelovanju domaćih ljudi, osobito nemuslimana, u odlučivanju o važnim pitanjima koja su se ticala Bosne i Hercegovine i bila je nagovještaj formiranja zrelijeg, kompetentnijeg i ovlaštenijeg političkog narodnog predstavničkog tijela do kojega će doći za vrijeme austrougarske uprave u našoj zemlji.