MENI

Parlament i EU

O Evropskoj uniji

Europska unija (EU) je nadnacionalna zajednica europskih država nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 50-ih godina XX. stoljeća. Ona nije ni država ni međunarodna organizacija, već jedinstveno gospodarsko i političko partnerstvo 28 europskih država koje zajedno pokrivaju veliki dio europskog kontinenta.

Idejnim tvorcem današnje Europske unije smatra se nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, koji je u “Schumanovoj deklaraciji” 9. svibnja 1950. godine plasirao ideju o stavljanju njemačko-francuske proizvodnje ugljena i čelika pod nadzor zajedničkih institucija i inicirao stvaranje prve zajednice europskih država.

Krajem 50-godina prošloga stoljeća nastaje Europska ekonomska zajednica (EEZ), u kojoj gospodarsku suradnju ostvaruje šest zemalja – Belgija, Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Formiranjem EEZ-a stvoreno je ogromno jedinstveno tržište, koje se i danas razvija kako bi doseglo svoj puni potencijal.

Europska unija poznata je pod sadašnjim imenom od 1992. godine i potpisivanja Ugovora iz Maastrichta. Od tada aktivnosti Europske unije obuhvaćaju mnoge sfere, od politike, zdravstva i ekonomske politike do vanjskih poslova i obrane. EU je definirana kao federacija u monetarnim odnosima, agrikulturi, trgovini i zaštiti okoliša; kao konfederacija u socijalnoj i ekonomskoj politici, zaštiti potrošača, unutrašnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici. Glavno područje na kojem počiva EU je jedinstveno tržište, koje se zasniva na carinskoj uniji i jedinstvenoj moneti. Predsjednici i premijeri europskih zemalja su 29. 10. 2004. donijeli prvi ustav Europske unije, koji trenutačno čeka ratifikaciju svake države potpisnice.

Zahvaljujući proširenjima, Europska unija sve više je rasla. Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske pristupile su 1973., Grčka 1981., Španjolska i Portugal 1986. te Austrija, Finska i Švedska 1995. godine. Povijesno proširenje na deset novih zemalja Europska unija dočekala je 2004. godine kada su u EU ušli Cipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Letonija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Bugarska i Rumunjska postale su članicama 2007. godine, a posljednje proširenje bilo se 2013. godine kada se pridružila Hrvatska. Kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje proširene EU, usvojen je moderniji sustav za donošenje odluka. Taj je sustav utemeljen Lisabonskim ugovorom, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine. Lisabonskim ugovorom ojačana je demokracija u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana.

Europska unija nema službeni glavni grad, a sjedišta njezinih institucija su u nekoliko različitih gradova. Bruxelles je sjedište Europske komisije i Vijeća Europske unije, kao i domaćin sastanaka i plenarnih zasjedanja Europskog parlamenta. Strasbourg je također sjedište Europskog parlamenta i domaćin plenarnih zasjedanja. Europski sud pravde i Tajništvo Europskog parlamenta nalaze se u Luxembourgu, a Europska središnja banka smještena je u Frankfurtu.

 

Bilo koja europska država može podnijeti zahtjev za prijam u članstvo Unije ako poštuje načela slobode, demokracije, ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i vladavinu zakona. Pridruživanje, međutim, može uslijediti jedino ako država koja je podnijela zahtjev ispuni sve kriterije pridruživanja, poznate pod nazivom Kriteriji iz Kopenhagena, koje je utvrdilo Europsko vijeće u Kopenhagenu 1993. a dopunilo Europsko vijeće u Madridu 1995. godine. To su sljedeći kriteriji:

  • politički stabilne institucije koje jamče demokraciju, vladavinu zakona, poštivanje ljudskih prava te prava i zaštitu manjina;
  • ekonomski funkcionalna tržišna ekonomija i kapaciteti koji su sposobni da se izbore s konkurencijom i uvjetima koji vladaju na tržištu EU;
  • sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva, uključujući posvećenost političkim, ekonomskim i monetarnim ciljevima Unije;
  • usvajanje pravne stečevine (acquis communautaire - cjelokupno europsko zakonodavstvo) i njena učinkovita provedba putem odgovarajućih administrativnih i pravosudnih struktura.